O kulturnom i društvenom životu stare Banje Luke (4)

Pred ustanak 1875. godine u Krajini je radilo pedesetak srpskih škola, mada su im turske vlasti na svaki način ometale rad, bojeći se napretka i osvešćenja srpskog naroda

Manastiri u Krajini, poput Gomionice, Moštanice, Stuplja, Liplja, koje narod u svojim predanjima upliće u vijenac svetih nemanjićkih zadužbina, bili su ognjišta duhovnog života srpskog pravoslavnog naroda, izvori njegove pismenosti i kulture. Iz njih se rađaju prve srpske narodne škole.

Ne zna se kad je tačno otvorena prva srpska osnovna škola u Banjoj Luci. Mitar Papić o tome navodi dva dokumenta iz prve polovine 19. vijeka: iz jednog turskog zapisa, vidi se da je 1831. godine "vilajetska vlast, na molbu hristijanskog osoblja, dozvolila da radi poučavanja njene mladeži po njihovom običaju učitelja imati mogu".

Dolazak učitelja

Poslije četiri godine (1835), stigao je iz Carigrada ferman da se za pravoslavnu i katoličku krštenu djecu može otvoriti škola u Banjoj Luci, ali ne zna se da li je škola otvorena ili nije. Papić kaže da "škola nije otvorena" i kao razlog navodi da se vjerovatno nije mogao naći kvalifikovan učitelj.

Đorđe Mikić citira jednog starog Banjolučanina koji piše: "Istom 1832, počinje u Banjoj Luci svitati zora školovanja i pismenosti u pravoslavnom dijelu našeg naroda..." Srbi su, navodno, zamolili bosanskog valiju da im dozvoli da smiju u carsko zdravlje, dobaviti jednog učitelja, koji bi njihovu djecu poučavao u vjeri i pismenosti da im djeca ne ostanu slijepa kod zdravih očiju. Valija usliši molbu te Srbi 1832. dobiše dozvolu da imaju učitelja.

Mikić dalje navodi sadržaj originalne vezirove dozvole koja se, kako kaže, nalazila u arhivi Srpsko-pravoslavne crkvene opštine u Banjoj Luci, ali nije sačuvana. Arhiva je dijelom propala za vrijeme Prvog svjetskog rata, a ostalo su spalile ustaše za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Dozvola je, znači, postojala, ali se ne zna da li je škola radila.

"Pouzdano se zna da srpsko-pravoslavna škola u Banjoj Luci radi od 1856. godine. Te godine u školi je predavao učitelj Mihajlo Ćurković, koji je doselio u Bosnu iz Mađarske". Od te godine može se redovno pratiti život ove škole", piše Mitar Papić.

U "Prvom šematizmu Pravoslavne srpske mitropolije banjalučko-bihaćke" za godinu 1901. navodi se da je muška osnovna škola osnovana 1864. godine i da su učitelji bili: Ksenofon Zita i Stevo Vukić, a imala je 143 učenika. U ženskoj osnovnoj školi, osnovanoj iste godine, radile su učiteljice: Sofija, udova Kovačević i Anka Drakulić, a učenica je bilo 149.

Školski fond

 Škola se izdržavala od priloga banjolučkih građana, pretežno trgovaca. U početku, školu su najviše pohađala djeca trgovaca, ali uskoro kreću i djeca zanatlija sa željom da nauče da čitaju, pišu i pomalo računaju, tek toliko da mogu u tefter zavesti kojeg dužnika i tako očevima pripomoći u poslu.

Godine 1871. osnovan je školski fond "koji iznosi 20.000 groša čaršijskijeh. Najglavniji trgovci banjolučki, bez kojih se ne može ništa svršiti", svojim prilozima omogućavaju rad škole. Među njima su: Đorđe Delić, Jovo Pišteljić, Jovo Knežević i drugi. Ovaj fond predstavlja jednu od najstarijih institucija te vrste u Bosni i Hercegovini.

Pred ustanak 1875. godine u Krajini je radilo pedesetak srpskih škola, mada su im turske vlasti na svaki način ometale rad, bojeći se napretka i osvešćenja srpskog naroda.

Srpska škola je od 1862. godine bila smještena u masivnoj jednospratnici, vlasništvu Crkvene opštine, u neposrednoj blizini crkve "Ćelije", u Pelagićevoj ulici. Potom je 1864. godine preseljena u bivšu Radulović-Opujićevu kuću, na početku Gospodske ulice, tamo gdje je danas Skupština grada. Tu je radila sve do 1906. kad je sagrađena nova zgrada Srpske osnovne škole, koja i danas postoji kod bioskopa "Kozara".

U toj zgradi Srpska osnovna škola radi do Prvog svjetskog rata. Poslije rata ukidaju se nacionalne škole, djeca idu u državne, a zgrada se prepušta srpskim društvima među njima i SPD "Jedinstvo", koje se i danas tamo nalazi.

Pelagićeva Bogoslovija

Krunu aktivnosti za duhovno i kulturno prosvjećivanje srpskog naroda u Banjoj Luci i Krajini, koju je predvodila Srpska pravoslavna crkvena opština šezdesetih godina 19. vijeka, čini otvaranje Bogoslovije. Utemeljivač, prvi upravnik i predavač banjolučke Bogoslovije, bio je Vasilije - Vasa Pelagić, koji je naumio od ove narodne škole "malo sveučilište načiniti".

Potpisnici "štatuta" Bogoslovije, po kome se u ovoj školi radilo, bili su: prota Trifun Jungić, Đorđe Delić, Tomo Radulović, Jovo Pišteljić, Jovo Knežević, Savo Milić, Jovo Milić, Risto Vukić i Savo Bilbija.

Osnovana 1866. godine, Bogoslovija je pod Pelagićevim rukovodstvom radila do njegovog hapšenja u martu 1869. godine. Za to vrijeme Pelagić je nacionalno i politički probudio Banju Luku i Krajinu, što je uticalo na sva potonja zbivanja u ovom gradu. Za potrebe svojih đaka osnovao je Pelagić i čitaonicu, čime je postavio temelje prvoj Srpskoj čitaonici, značajnom faktoru prosvjećivanja ovdašnjeg naroda.

U prvo vrijeme, Bogoslovija je bila smještena u zgradi Stare srpske osnovne škole, da bi potom prešla u novosagrađenu veliku zgradu, Seminariju, završenu 1871. godine, uz Staru srpsku osnovnu školu do Carskog druma (danas ulica Kralja Petra Prvog). Bila je to najveća zgrada u ono vrijeme, u Banjoj Luci.

Banjolučka Bogoslovija radila je do školske 1874/75. godine. Za to vrijeme odškolovala je 67 mladića, koji su kao sveštenici ili učitelji nastavili da šire pravoslavnu vjeru, prosvjetu i kulturu.

Austrougarska okupacija

Poslije saopštenja da je 29. jula 1878. godine ratifikovan Berlinski ugovor, austrougarska vojska bila je spremna da uđe u Bosnu i Hercegovinu.

Nekoliko dana prije njenog ulaska, glavnokomandujući austrijske vojske, general Ivan Filipović, izdao je stanovništvu ovih krajeva proklamaciju u kojoj se, između ostalog, kaže: "Trupe austrijskog cara i mađarskog kralja na putu su da pređu granice vaše otadžbine. One ne dolaze kao neprijatelji, da nasilno otmu ove zemlje, već kao prijatelji, da učine kraj svima, koji ne samo što pustoše kroz čitav niz godina Bosnu i Hercegovinu, već prete mirnom životu pograničnih, austrijskih zemalja.

Car je s bolom saznao, da građanski rat pustoši ove lepe zemlje, da njihovi stanovnici međusobno ratuju, da su promet i trgovina prekinuti, da su vaša stada ostavljena na milost i nemilost pljački, da vaša polja nisu poorana i da su se beda i nesreća odomaćile kako u gradovima tako u selima. Veliki i teški događaji onemogućili su vašoj vladi, da na stalnoj osnovi vaspostavi mir i red na kojima počiva narodno blagostanje.... Zadahnut željom za vaše dobro, Njegovo veličanstvo sultan se našao pobuđen, da vas povjeri zaštiti svoga moćnog prijatelja cara i kralja. I tako će se carska i kraljevska vojska pojaviti u vašoj sredini. Ona vam sa sobom ne nosi rat, već mir. Naše će oružje svakoga štititi i nikoga neće ugnjetavati... Vaši se zakoni i vaše ustanove neće samovoljno uništavati, vaši će se običaji i vaše naravi štedeti".

Sav cinizam i dvoličnost Austrougarske, tog dvoglavog čudovišta, bili su jasni od stupanja na ova područja. Njeno "dobro" osjetili su banjolučki Srbi kad im je narodna "usrećiteljka", već u prvim danima svoje vladavine, oduzela građevinski materijal prikupljen za izgradnju crkve.

Mrtvilo i propast

Bio je to samo početak. Prave namjere i djela Austrougarske ilustrovaćemo poznatim Pelagićevim "Pismom Gledstonu", engleskom ministru spoljnih poslova, u kome se kaže:

"... Austrija zaista nema ni umne ni moralne snage da dostojno izvrši veliko djelo, koje joj evropske velesile povjeriše, dajući joj mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu - djelo oslobođenja i unapređenja ugnjetenih naroda. Za čist posao trebaju čiste ruke; za pošteno djelo treba poštenih radnika; za veliko djelo treba uzvišen, znanstven i energičan genije. Austrija, ta stara lisica i osvajačica naroda, nije toga pokazala ni kod svoje kuće, u svojoj ostarjeloj državi, a toli će učiniti kod poštenog i od prirode slobodnog i trezvenog naroda u Bosni i Hercegovini", piše Pelagić.

Da bi ovo potvrdio faktima, Pelagić dalje navodi: "Narod u Bosni i Hercegovini imao je za vremena turske vladavine daleko veću samoupravu, u školi, u crkvi i opštini, no što je danas ima pod "civilizovanom i kulturtregerskom" Austrijom. Na osnovu takve samouprave narod je mogao osnivati prosvjetne fondove i škole bez pitanja dotične vlasti. Izbor popa, učitelja, opštine i odbora školskog, bivao je sankcionisan punomoćijem naroda, kog se to tiče, a ne od paša i vezira.

 (Nastaviće se)

Iznevjerene nade

Od velikog ustanka u Krajini i Hercegovini 1875-78, ovdašnji narod očekivao je nacionalno i socijalno oslobođenje Bosne i Hercegovine, poslije viševjekovne turske okupacije. Nade ustanka iznevjerila je nova, austrougarska okupacija koja će potrajati punih 40 godina.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.