O kulturnom i društvenom životu stare Banje Luke (15)

Pre svega zapamtite, Tiso, da ste Vi moj lični izbor za položaj bana i to bana Vrbaske banovine, gde vam predstoji veliki nacionalni rad. Tamo su Srbi u većini i to najbolji Srbi u pogledu ljubavi prema otadžbini i patriotizmu uopšte, rekao je kralj Aleksandar upućujući Svetislava na novu dužnost

Prvi dirigent hora "Jedinstvo" u vremenu 1919-1924. godine bio je dr Vladislav Kostić, muzičar - amater. Početna muzička znanja Kostić je stekao kod Isidora Bajića, kao đak Velike srpske gimnazije u Novom Sadu.

Bila je to škola u kojoj se njegovala crkvena i svjetovna muzika, što je za ono vrijeme bila prava rijetkost za srednje škole.

U Banju Luku, advokat Kostić došao je kao već iskusan horovođa i operski pjevač. Naime, u Zagrebu, za vrijeme studija prava, bio je zborovođa Srpske akademske pjevačke družine "Balkan", a potom operski bariton za lirski fah u Zagrebačkom pozorištu.

Hor "Jedinstvo" je pod njegovom dirigentskom upravom dostigao zavidan nivo i znatno obogatio repertoar u odnosu na vrijeme prije Prvog svjetskog rata.

Iz zaostavštine dr Kostića izdvajamo dva pisma koja svjedoče o njegovom pregalaštvu u SPD "Jedinstvo":

Prvo je pismo samog "Jedinstva" iz 1920. godine, u kome mu ovo društvo kao "društvenom dirigentu najiskrenije blagodari na plodonosnom i blagotvornom trudu i radu oko postizavanja društvenih ciljeva".

U drugom pismu, od marta 1923. godine, Srpsko prosvjetno i kulturno društvo "Prosvjeta", Odbor Banja Luka, dr Kostiću srdačno zahvaljuje za veliki trud i požrtvovanost u SPD "Jedinstvo" koje je nastupilo te godine na Svetosavskoj besjedi i dolično izvelo program.

Dva cjelovečernja koncerta

Poslije dr Kostića, i uporedo s njim do 1924. godine, horovođa "Jedinstva" bio je već spomenuti Dušan Umićević, pravnik, muzičar po vokaciji. Više razrede Gimnazije pohađao je u Tuzli, gdje je u to vrijeme službovao muzičar G. V. Brož, koji ga je uputio u muzičku teoriju i praksu.

Umićević je prije 1914. osnovao tamburaški orkestar naših studenata u Pragu. Pisao je o ovdašnjem muzičkom folkloru, koji ga je veoma zanimao. Osim "Jedinstva", Umićević je jedno vrijeme bio i dirigent Muslimanskog banjolučkog pjevačkog društva "Sloga".

Od 1925. do 1931. godine dirigenti "Jedinstva" bili su: Većeslav Nigl, Čeh, vojni kapelnik, Pero Milošević, učitelj, Maksimilijan Mikšik, Čeh, vojni kapelnik, koji je na repertoar "Jedinstva" stavio "Liturgiju" P. I. Čajkovskog i Marko Čanković, koji je dirigovanje učio kod Mokranjca, činovnik u Banskoj upravi Vrbaske banovine. Bogaćenjem repertoara i nesebičnim radom koji je doprinio napredovanju "Jedinstva", Društvo je bilo spremno da u novoj državi za muzički daleko obrazovaniju publiku priređuje koncerte i zabave.

Zanimljivo je da su, prema raspoloživim podacima, u vremenu 1919-1931. održana samo dva cjelovečernja koncerta "Jedinstva".

Prvi je održan 1923. godine u sali željezničke restauracije. Na programu su bila uglavnom Mokranjčeva djela, a horom "Jedinstvo" dirigovali su Vladislav Kostić i Dušan Umićević. Bio je to, prema riječima Vlade Miloševića, "vrlo uspješan koncert".

Cjelovečernji koncert "Jedinstva", održan 1928. godine u sali hotela "Bosna", oduševio je Banjolučane. Na ovom koncertu, pored ostalog, izvedeni su i dijelovi "Liturgije" P. I. Čajkovskog i "Jesen" Stevana Hristića. Horom je dirigovao Maksimilijan Mikšik.

O Maksimilijanu Mikšiku Vlado Milošević bilježi da je bio "koncertmajstor Boljšog teatra u Rusiji. Vidio sam ga na fotografiji kako sjedi za prvim pultom". Milošević je prisustvovao pomenutom koncertu "Jedinstva" iz 1928. godine. Ostavio nam je svjedočanstvo u kome se kaže: "Bilo je hudožestveno!"

Sala željezničke restauracije

Glavna koncertna dvorana prije izgradnje Banskog dvora u Banjoj Luci bila je sala željezničke restauracije (ili "Kolodvorske restauracije", kako piše na nekim pozivnicama). Nalazila se u zgradi bivše željezničke stanice, današnje Galerije likovnih umjetnosti Republike Srpske.

"Ta dvorana odigrala je istorijsku ulogu u kulturnom životu Banje Luke. U njoj su priređivani koncerti, zabave, igranke, držane su plesne škole, ali i politički zborovi. Svašta je vidjela ta dvorana", čitamo u bilješkama Vlade Miloševića.

Željeznička stanica, sagrađena 1891. godine u neorenesansnom stilu, bila je, za ono doba pogotovo, reprezentativno monumentalno zdanje.

Osim Dvorane željezničke restauracije, mjesta zabave u Banjoj Luci do Drugog svjetskog rata bile su i sale hotela "Bosna", "Palas", "Balkan", društvene sale "Jedinstva" i Srpske čitaonice, kao i sale drugih nacionalnih društava koja su djelovala u to vrijeme.

Slika muzičkog života u Banjoj Luci za vrijeme Austrougarske ne bi bila potpuna, ako ne dodamo da su tih godina u ovom gradu gostovali mnogi poznati orkestri i solisti, koje je Austrija dovodila iz cijele monarhije, uglavnom za zabavu svojih službenika i vojnih lica.

I mada su ti koncerti bili namijenjeni potpuno određenoj publici, oni su na muzičku pozornicu Banje Luke donijeli velika djela Čajkovskog, Šuberta, Lista, Baha, Mocarta, Betovena. Na nekim od tih koncerata, posebno na onim u dobrotvorne svrhe, učestvovali su i dirigenti "Jedinstva" dr Vladislav Kostić, bariton, Vlado Milošević, kao član orkestra i drugi banjolučki muzički umjetnici.

Bogatstvu muzičke scene doprinijeli su i Česi, među kojima je značajno mjesto zauzimao Franjo Maćejovski, koga smo već spominjali, organizator i učesnik u mnogim koncertima u Banjoj Luci, kao i Većeslav Nigl, Artur Kalus, Josip Soukal i drugi. Banjolučki ljubitelji muzičke umjetnosti proširivali su vidike, vaspitavala se nova publika.

Na zabave nacionalnih društava stizale su i strane kompozicije, a među narodnim igrama našla bi se i pokoja "okretna", poput valcera.

Vrbaska banovina

Nakon gotovo deset godina postojanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, konstantni politički sukobi i socijalna previranja bili su jasan znak da se takva država ne može održati. Kralj Aleksandar I Karađorđević zaveo je proklamacijom od 6. januara 1929. godine monarhodiktaturu.

U proklamaciji je rečeno da je cilj zavođenja diktature očuvanje ugroženog narodnog i državnog jedinstva. Želeći da naglasi značaj tog jedinstva, kralj je 3. oktobra 1929. godine promijenio službeni naziv države, koja se od tada zvala Kraljevina Jugoslavija.

Nova država podijeljena je na devet banovina, među kojima je bila i Vrbaska, sa Banjom Lukom kao središtem banovine i sjedištem bana.

"Ako je Kraljevina Jugoslavija u ekonomskom pogledu bila među najnerazvijenijim zemljama u Evropi, i ako je u Vrbaskoj banovini selo bilo najzaostalije u toj zemlji, onda se može pretpostaviti da je život u selima bio težak i nepodnošljiv", piše Perko Vojinović u svojoj monografskoj studiji o Vrbaskoj banovini.

Od cjelokupnog stanovništva Vrbaske banovine 88 odsto živjelo je na selu. Veliki broj nepismenih, nedostatak osnovnih škola i stručnog kadra, dopunjava ovu tužnu sliku opšte zaostalosti u vrijeme kad u Banju Luku stiže prvi ban Vrbaske banovine Svetislav - Tisa Milosavljević. Bilo je to na Mitrovdan, 8. novembra 1929. godine.

Upućujući ga na novu dužnost, kralj Aleksandar pripremao je svog dotadašnjeg visokog činovnika koji je za sobom već imao uspješnu vojnu, a potom i ministarsku karijeru, riječima:

"Pre svega zapamtite, Tiso, da ste Vi moj lični izbor za položaj bana i to bana Vrbaske banovine, gde vam predstoji veliki nacionalni rad. Tamo su Srbi u većini i to najbolji Srbi u pogledu ljubavi prema otadžbini i patriotizmu uopšte."

Došavši u Banju Luku, general Tisa Milosavljević već na prvi pogled vidi da posao koji mu je namijenjen neće biti nimalo lak.

"U Banjaluci vladalo je mrtvilo koje me je jako podsećalo na palanke u brdima, a ne na grad od 20.000 stanovnika. U sredini varoši nalazilo se napušteno groblje, a okolo svuda po ulicama i trgovima gazilo se blato do članaka...", bilježi ban u svom dnevniku.

Želeći da ojača i stabilizuje novu državu Kraljevinu Jugoslaviju, koju od početka, kao i onu prethodnu, tresu stranačke borbe, kralj Aleksandar bio je i te kako svjestan koliki značaj u tom poslu ima Vrbaska banovina i ovdašnji, prevashodno srpski, ali i drugi narodi.

Zato ovamo šalje svog povjerljivog čovjeka, za koga je bio siguran da povjereni posao može uspješno da završi - Svetislava - Tisu Milosavljevića.

(Nastaviće se)

Osveštanje crkve u Slatini

Među rijetkim napisima o nastupima "Jedinstva" od 1919. do 1931. godine nalazimo najavu koju je objavio ponovo pokrenuti list "Otadžbina", da će na Petrovdan 1925. godine biti osveštanje novosagrađene crkve i zvona na Slatini Ilidži, "činodejstvovaće mitropolit banjolučko-bihaćki Vasilije (Popović), a pri svetoj liturgiji će odgovarati pjevačko društvo "Jedinstvo". Crkva u Slatini sagrađena je na proplanku pored puta Banja Luka - Slatina, na ulazu u naselje. Građena je, piše Vaso Popović u svojoj knjizi "Slatinski kraj u prošlosti", od 1923. do 1925. godine. Posvećena je apostolima Petru i Pavlu i osveštana na Petrovdan 1925. godine, kada je održan i prvi veliki crkveni Petrovdanski sabor.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.