O kulturnom i društvenom životu stare Banje Luke (14)

Ponašanje Srba osuđenih na smrt na Vaskrsenje Gospodnje jasno govori o neugasivoj istinskoj pravoslavnoj vjeri srpskog naroda i u najtežim trenucima. Ta vjera utamničenih probila je zidine Crne kuće i ohrabrila narod koji se našao ispred da sa osuđenicima podijeli tugu zbog presude, ali i vaskršnju radost. Ovaj događaj izazvao je pilatski strah sudija, svjesnih da su osudili nevine

Očekivalo se mnogo učesnika i naroda pa su, kako piše Zlatko Puvačić, sa dvije strane izgrađene tribine za 2.000 posjetilaca i još je ostalo mjesta na kojem je moglo da vježba 500 vježbača.

Zlatko Puvačić ovako svjedoči o pomenutom događaju: "Pre podne toga dana održana su takmičenja, a posle toga je formirana ogromna povorka u kojoj su uzeli učešća pored pripadnika sokolskih i pobratimskih društava i mase seljačkog sveta. Karakteristično je da su u povorci učestvovala kulturna i druga društva i to tako da su bila pomešana i srpska i hrvatska sa jednim i drugim zastavama na čelu. Sokola je bilo iz Zagreba, iz Siska i iz drugih mesta. Hrvatsko pevačko društvo "Nada" iz Banje Luke i SPD "Jedinstvo" išli su zajedno sa svojim zastavama.

Oko 2 sata posle podne kad su upravne austrijske vlasti bile obaveštene o atentatu na Franca Ferdinanda i Sofiju odmah su dojurili policajci na pomenutu sokolsku svečanost i najstrože zabranili svako njeno dalje održavanje tražeći ujedno od građanstva da u znak opšte žalosti istakne na svoje domove crne zastave."

Veleizdajnički procesi

U to vrijeme u Banjoj Luci, piše Vuk Jelovac, bio je gradski predstojnik zloglasni Paćovski, koji je sutradan po atentatu "Harangirao i uškao i vršio napade na Srbe građane, jer su po njegovom dubokom uverenju kao verno-austrijskog višeg činovnika svi Srbi krivi za ovaj nečuveni zločin i da zato svi treba da snose odgovornost".

Atentat na austrijskog prestolonasljednika, koji je organizovala grupa omladinaca "Mlade Bosne", a uspješno izvršio Gavrilo Princip, bio je samo povod za napad na Srbiju i izbijanje prvog svjetskog rata, u kome je srpski narod i njegova Pravoslavna crkva pretrpio nova stradanja.

Odmah na početku Prvog svjetskog rata počeli su monstruozni veleizdajnički procesi i suđenja, ne samo mladim atentatorima Gavrilu Principu i njegovim drugovima, nego i mnogim drugim Srbima širom Bosne i Hercegovine. Brojni Srbi uhapšeni su i odvedeni kao taoci u zloglasni logor Arad ili na čuvanje željezničkih pruga i mostova, obezbjeđivanje vojnih objekata i transporta. Pritom se gledalo da se za taoce biraju najugledniji Srbi koji su imali uticaja u narodu - profesori, učitelji, sveštenici...

U Banjoj Luci hapšeni su i suđeni đaci Gimnazije i njihovi profesori, građani Bosanske Krajine koji su na bilo koji način pomagali Srbiju za vrijeme Balkanskih artova, članovi srpskih društava, prije svega, "Prosvjete", "Sokola", "Pobratimstva". Među optuženima nalazili su se i neki članovi SPD "Jedinstvo" poput Steve Moljevića, sveštenika Nikole Kostića i profesora Vladislava Skarića.

Od 17 veleizdajničkih procesa, koliko ih je održano u razdoblju Prvog svjetskog rata, na kojima je suđeno nosiocima  srpskog nacionalnog građanskog pokreta najveći je održan u Banjoj Luci. Na ovom Veleizdajničkom procesu, koji je trajao od 3. novembra 1915. do 22. aprila 1916. godine, suđeno je 156 uglednih Srba i Srpkinja.

Optužnica je bivala svakim danom veća i opširnija. Austriji je bio cilj da što prije pred svjetsku javnost iznese dokazni materijal koji bi potvrdio veze optuženih i raznih srpskih društava i udruženja sa Srbijom, kao glavnim krivcem za Sarajevski atentat i razne druge rabote, iz kojih, tobože, proističe njena glavna odgovornost za Prvi svjetski rat.

Vaskrs u Crnoj kući

Dok je trajalo suđenje. Banjolučani su činili sve da se zatvorenicima olakša boravak u zatvoru. Zlatko Puvačić bilježi da se narod svakodnevno okuplja oko zatvora u Crnoj kući, naročito djevojke, koje su nastojale da uspostave kontakte sa zatvorenicima, među kojima je bilo i mladih ljudi.

"Posle je u neposrednoj blizini Crne kuće organizovana menza za zatvorenike koju je vodio trgovac Savo Palikuća, a sredstva za menzu prikupljena su među banjolučkim građanima", piše Puvačić.

I u ovim akcijama prednjačile su članice "Dobrotvorne zadruge pravoslavnih Srpkinja".Iako im je zvanično bio zabranjen rad u periodu 1914-1918. godine, one su u potaji nastavile svoju misiju a "učesnici đačke afere kao i svi oni koji su naselili Crnu kuću najbolje znaju tadašnji rad Zadruge", bilježe "Vrbaske novine".

Uoči Vaskrsa, na Veliku subotu, 22, aprila 1916. godine, izrečena je presuda kojom se 16 optuženih osuđuje na smrt vješanjem. Među njima bila su i četiri sveštenika. Oslobođena su 53 lica, a ostali su osuđeni na robiju od 3 do 20 godina.

Očigledno, namjera je bila da se optuženima, njihovim porodicama i građanima Banje Luke zagorča najveći hrišćanski praznik - Vaskrs.

Na pročitanu presudu osuđenici su odgovorili gromoglasnim pojanjem "Vozbranoj vojevode..."

"Neobično iznenađeni ovim gestom osuđenih, članovi sudskog veća, svi bledi u licu, sačekali su takođe stojeći, dok su osuđenici završili pevanje. Sutradan na Vaskrs u Crnoj kući održana je služba Božja. Činodejstvovali su osuđeni sveštenici, dok je na Liturgiju odgovarao neobično jak i harmoničan pevački hor osuđenih i mnogobrojnim građanstvom, koji su gologlavi slušali službu Božju", piše Jelovac.

Mirko Marić u "Šematizmu Eparhije banjalučke 1900-2000", o ovom događaju navodi svjedočenje jednog od na smrt osuđenih, prote Matije Popovića:"Nikad mi bogosluženje nije svečanije izgledalo, nikada crkvena pjesma nije slađe tekla iz srca i grla, kao tada, na Vaskrs, prvi dan posle osude na smrt. Orila se Crna kuća od pevača, kakvih nikad njene zidine nisu zapamtile".

Ponašanje Srba osuđenih na smrt na Vaskrsenje Gospodnje jasno govori o neugasivoj istinskoj pravoslavnoj vjeri srpskog naroda i u najtežim trenucima. Ta vjera utamničenih probila je zidine Crne kuće i ohrabrila narod koji se našao ispred da sa osuđenicima podijeli tugu zbog presude, ali i vaskršnju radost. Ovaj događaj izazvao je pilatski strah sudija, svjesnih da su osudili nevine.

Poslije presude, Srbi u Banjoj Luci nisu sjedili skrštenih ruku, nego su se obraćali na sve strane da osuđene spasu. Preko papskog nuncija u Beču upućena je molba papi. Od strane bosanskohercegovačke emigracije angažovani su interparlamentarna unija, Svjetsko društvo žena i španski kralj Alfons.

Euforija, pa otrežnjenje

Najzad, polovinom 1917, preko srpskog poslanstva, kralj Alfons javio je povoljan odgovor austrijskog cara Karla, koji je glasio:

"Udovoljavajući Vašoj želji i iskreno radostan da mogu vršiti pravo pomilovanja, ukinuo sam šesnaestorici Bošnjaka smrtnu kaznu..."

Petorica optuženih u ovom insceniranom procesu preminuli su još u istražnom zatvoru u Banjoj Luci. Sahranjeni su na Srpskom pravoslavnom groblju "Sveti Pantelija", gdje im je 1933. godine podignut dostojan spomenik.

Oslobođenje zemlje i ujedinjenje Srba Hrvata i Slovenaca proglasio je u Beogradu regent Aleksandar 1. decembra (18. novembra) 1918. godine. Novostvorena država dobila je ime Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

Srpski narod euforično je dočekao novu državu kao ispunjenje svojih snova, pogotovo u Bosni i Hercegovini jer je poslije viševjekovnog turskog ropstva moralo da istrpi i 40 godina austrougarske okupacije. Hroničari su zabilježili da je oslobođenje proglašeno sa balkona "Balkana" i da je poslije toga nastavljeno slavlje na sve strane.

Poslije slavlja slijedilo je otrežnjenje: opustošena i osiromašena zemlja, zaostalost, nepismenost. Valjalo je dobro zasukati rukave i uhvatiti se u koštac sa brojnim životnim problemima. Uz to, Banja Luka centar Bosanske Krajine, ubrzo postaje žarište političkog i stranačkog života ovih krajeva, gdje se vodi ogorčena, ali jalova borba svih vođa i stranačkih lidera, od Nikole Pašića do Stjepana Radića.

Prednost politike nad svim drugim segmentima života usporavala je razvoj Krajine. Početkom 1919. piše Đorđe Mikić, formirana je narodna politička organizacija za banjolučki i bihaćki okrug i počelo je održavanje javnih skupština. Nova država trebala je da bude uređena bez ikakvih političkih granica, bez provincijalnih ili plemenskih autonomija, uz organizovanje samouprave opština, srezova i okruga, ali joj to nije uspjelo. I dalje se ostalo u nacionalno-vjerskim okvirima.

Obnavljanje "Jedinstva"

Srpsko pjevačko društvo "Jedinstvo" nije radilo od 1914. do 1918. godine. Za to vrijeme članstvo se rasulo, pa kad je u novoj državi počelo obnavljanje društava, bilo je teško nastaviti sa radom. U nacionalnoj državi "Jedinstvo", ističe Mikić, nije steklo nikakve prednosti u odnosu na društva koja su sada djelovala u inovjernoj zajednici, čak bi se moglo reći da mu ta zajednica ne posvećuje neku posebnu pažnju u odnosu na druga društva.

Ipak, Društvo se uskoro sabralo i zauzelo svoje mjesto u muzičkoj i duhovnoj sceni Banje Luke i Krajine. Poslije oslobođenja i ujedinjenja, srpske škole prestale su da funkcionišu. Crkvena opština, vlasnik zgrade u kojoj je bila Srpska osnovna škola, smjestila je u ovo zdanje srpska društva SPD "Jedinstvo", Srpsku čitaonicu i u prvo vrijeme Srpsko sokolsko društvo, koje je ubrzo prešlo u bivšu zgradu Djevojačke škole (danas bioskop "Kozara").

 (Nastaviće se)

Mnogi na optuženičkoj klupi

Na optuženičkoj klupi nalazio se veliki broj srpske inteligencije iz BiH, sa većim brojem seljaka i ljudi iz naroda. Bilo je tu učitelja, profesora, studenata, ljekara, advokata, državnih i privatnih činovnika, trgovaca, zanatlija, među svima njima dvije žene i 19 sveštenika.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.