O kulturnom i društvenom životu stare Banje Luke (10)

Tek 1903. godine, kada Kalaj odlazi sa bosanskohercegovačke scene Uprava banjolučkog Pjevačkog društva pokreće postupak za odobravanje nacionalnog imena

Od svog osnivanja Srpsko-pravoslavno crkveno pjevačko društvo "Jedinstvo" težilo je da nosi nacionalno ime - Srpsko pjevačko društvo "Jedinstvo". Zajednički ministar finansija austrougarske vlade Benjamin Kalaj, poznati srbomrzac, žestoko se tome protivio. Prihvativši već jednom na početku svoje vladavine, 1883. godine, da se prilikom obnavljanja Srpske čitaonice zadrži njeno ime, ovaj put se nije dao nagovoriti. Tek 1903. godine, kada Kalaj odlazi sa bosanskohercegovačke scene Uprava banjolučkog Pjevačkog društva pokreće postupak za odobravanje nacionalnog imena.

Na Glavnoj skupštini Društva, održanoj 30. novembra 1903. godine, odlučeno je da se u vezi s tim Zemaljskoj vladi u Sarajevu podnese zahtjev. Aktivnost su vodili poznati banjolučki nacionalni radnici: tadašnji predsjednik Društva Stojan Babić, potpredsjednik Dušan Pišteljić i sekretar Društva Svetozar Zrnić.

Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu obavijestila je Zajedničko ministarstvo finansija u Beču da je "Jedinstvo", na svojoj Glavnoj skupštini održanoj 25. (12) decembra 1904. godine, promijenilo naziv od "Srpsko pravoslavno-crkveno pjevačko društvo Jedinstvo" u "Srpsko pjevačko društvo Jedinstvo" i da je Zemaljska vlada to odobrila.

Pravila su bila gotovo ista kao prva, osim što je odlučeno da se u čl. 6. tač. pod a) doda: "počasnim članom može biti i svaki onaj koji je i za cijeli srpski narod učinio osobite zasluge".

Novom odboru naloženo je da dopunu Pravila sa prijedlogom novog naziva Društva uputi Visokoj zemaljskoj vladi u Sarajevo na odobrenje. Zapisnik su potpisali: predsjednik Stojan Babić, potpredsjednik Dušan Pišteljić, perovođa Svetozar Zrnić, arhivar Ksenofon Zita i blagajnik Ljubomir Vujić.

Prelomna 1905. godina

Godina 1905. prelomna je kako za SPD "Jedinstvo" tako i za sva druga dobrovoljna društva koja su do te godine imala pretežno vjersko, a od tada političko i nacionalno obilježje. Tačnije, bolje vrijeme za srpski narod počelo je već 1903. godine silaskom sa vlasti u BiH Benjamina Kalaja, poslije čega je nastupio zaokret u austrougarskoj politici.

Pokret za crkveno-školsku autonomiju takođe je 1905. godine uspješno priveden kraju. Vlada je prihvatila nagodbenu Uredbu o vjersko-prosvjetnoj samoupravi u Bosni i Hercegovini i sprovela je u život avgusta 1905. godine.

I mada svi ciljevi pokreta za crkveno-školsku autonomiju, čija je mukotrpna borba trajala cijelu deceniju, od 1896. do 1905. godine, kao što smo već spominjali, nisu ostvareni, sam pokret imao je ogroman istorijski značaj za srpski narod u BiH. Milorad Ekmečić o tome piše: "Vlada je priznala srpski naziv za narod i jezik. Kalajeve zamisli o bosanskoj naciji propale su preko noći, da bi se pri tom videle jedino u stidu onih koji su pristali na njih... Takva politika je mogla dugo trajati ali istorijski nije nikako mogla uspeti iz jednostavnog razloga što se nacije ne stvaraju veštački u kancelarijama..." Ovim pokretom ostvareno je, kako kaže Ekmečić, "istorijsko prenošenje narodnih ciljeva sa neorganizovanog bunta seljaštva i zavere malog broja nepoznatih urotnika na organizovan, legalan i savremeni pokret buržoazije po gradovima. U tom pokretu srpska buržoazija, je prvi put u istoriji nastupila sama kao organizovana klasa sa željom da postane zastava celog naroda."

Osveštanje zastave "Jedinstva"

Zastava je u srpskom narodu veliko i sveto znamenje. Krstaš barjak Lazarevog barjaktara Boška Jugovića, živi u narodnoj duši od Kosova pa naovamo. Zato je proslava osveštanja zastave uvijek veliki događaj, na koji se zovu svi mili i dragi. Takva svetkovina bilo je osveštanje zastave Srpskog pjevačkog društva "Jedinstvo", na Petrovdan, 29. juna /12. jula 1905. godine.

Društvo je nabavilo zastavu nekoliko godina ranije, o čemu svjedoči javno priznanje upućeno Luki Aleksijeviću, trgovcu crkvenih utvari u Novom Sadu, u kome se kaže:

"Doljepotpisano pjevačko društvo ovijem javno priznaje gospodinu Luki Aleksijeviću, trgovcu crkvenih utvari i društvenih barjaka u Novom Sadu, na njegovoj solidnoj i savesnoj posluzi, a naročito na vanredno lepoj i veštačkoj izradi naše društvene zastave, koju smo kod njega naručili, a koju je na srpskoj trobojnici u najfinijem čisto svilenim Grograinu 120 centm, širine ujedno otkanom pa sa jedne strane sveti Savo, a sa druge Branko sa vilom u vernom koloritu, zlatom i svilom vrlo veštačka izvezao, te sva nalazeća se slova i sa obe strane svuda unaokolo pravim zlatom, vrlo lepim girlantom također veštački izvezao i pravo zlatnim resama i kićankama ukrasio. Također i kumove trake i za nosača banderijum sastavio i na istima zlatna slova izvezao toga u čitavom i na svemu na naše osobito zadovoljstvo izradio, tako da mu ovim našu zahvalnost izričemo te svima drugima društvima najtoplije preporučujemo."

Srpsko prav. crkva. pjev. društvo "Jedinstvo" u Banjoj Luci, 23. oktobra 1902. god.

U potpisu, tajnik: Ksenofon Zita, predsednik Stojan Babić i blagajnik Ljubomir K. Vujić, te odbornici: Lazar Milić, Stevo Pamučina, Jefto Radumilo, Jovo S. Surutka.

Kum zastave bio je Stevo Pamučina, član Upravnog odbora "Jedinstva".

"Politika" prva najavila proslavu

Najavu da će SPD "Jedinstvo" na Petrovdan biti veliki svečar prvo je objavila beogradska "Politika" u nepotpisanom dužem tekstu datovanom u Sarajevu 24. maja 1905. godine i objavljenom pod naslovom "Srpska proslava" u rubrici "Iz naših krajeva".

"Osobito mi je prijatno saopštiti vam da je glas o proslavi pevačkog društva "Jedinstvo" iz Banjaluke naišao na topli odziv ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u svima krajevima našega Srpstva! Sve pozvane pevačke družine javile su se najsimpatičnije a mnoge od njih obećale su da korporativno učestvuju u ovoj proslavi koja sve više dobija narodno obeležje."

Autor pomenutog teksta piše dalje kako vjeruje da će se na proslavi u Banjoj Luci "skupiti sve što je srpsko u ponosnoj Bosni i Hercegovini, a sleći će se i silan svet srpski iz Srbije, Crne Gore, Dalmacije i svih drugih krajeva u kojima Srbin živi".

U jednom od narednih brojeva, u svom uvodniku, "Politika" o proslavi piše: "Mala je to proslava. Jedno obično pevačko društvo, koje gaji pesmu i širi je u svojoj najbližoj okolini, hoće da osveti zastavu, koju su mu prijatelji darovali. Bez velikih ambicija, bez političke tendencije društvo je na tu svoju svečanost pozvalo i svoje prijatelje. I iz naše sredine, iz Šumadije krenulo se oko 250 ljudi, da uzme učešće u radosti onoga dela naše braće koja živi u Bosni.

Kulturnom napretku banjalučkih Srba raduje se celo Srpstvo, zbog toga će svi krajevi njegovi imati svoje zastupnike o petrovdanskoj svečanosti..." Program proslave "Bosanska vila", posmatrač svih narodnih rabota toga doba, banjolučku proslavu najavila je riječima:" Srpsko pjevačko društvo "Jedinstvo" u Banjoj Luci proslavlja na Petrovdan naročitu slavu kakvu još nije doživjela Banja Luka. Društvo je nabavilo sebi zastavu, koja će se osvetiti najsvečanije. Čin osvećenja izvršiće sam mitropolit Evgenije Letica. Slavu će uveličati nekoliko srpskih pjevačkih društava iz Krajine i iz bratske nam drage Kraljevine Srbije. Tako na slavu dolazi niška pjevačka družina "Branko", Šabačko pevačko društvo i Akademsko pjevačko društvo iz Biograda. Dalje, Srpsko pjevačko društvo "Balkan" iz Zagreba, "Pobratimstvo" iz Sanskog Mosta i "Vila" iz Prijedora..."

Tri dana se slavilo

"Vila" je tom prilikom objavila i Program proslave:" Prvi dan uveče bakljada kumu društvene zastave i predsjedniku srpske opštine Stevi Pamučini. Na Petrovdan svečana služba u crkvi na kojoj pjeva niška pjevačka družina "Branko". Zatim osvećenje zastave i ukucavanje spomen-klina u crkvenoj porti. U jedan sahat popodne svečani banket, a uveče zajednički koncert sviju društava, gdje će svako pjevati po jednu dvije pjesme zasebno, a svi zajedno "Bože bratimstva". Treći dan razgledanje varoši, a u podne zajednički ručak i onda nastaje rastanak."

Banjolučko veliko Petrovdansko saborovanje trajalo je tri dana: 28, 29. i 30. juna po starom, odnosno 11, 12, i 13. jula po novom kalendaru. Silan se srpski narod tih dana slegao u Banju Luku, iz Bosne i Hercegovine i svekolikog Srpstva.

Kako je pisalo u sarajevskoj štampi, svečanosti su prisustvovale hiljade gostiju. Prema zagrebačkom "Srbobranu", na proslavi je bilo"oko 300 pjevača, a gostiju sa strane bez sumnje deset puta toliko". U izvještaju Okružne vlasti u Banjoj Luci, upućenom Zajedničkom ministarstvu finansija, pominje se i učešće velikog broja seljaka na ovoj svečanosti.

"Najavljeni broj gostiju stavio je organizatore pred ozbiljan problem - kako i gdje smjestiti toliki narod? U izvještaju od 15. juna 1905. godine, podnesenom Zajedničkom ministarstvu finansija, Zemaljska vlada konstatuje da je "Jedinstvu" odobrena upotreba 500 vojničkih kreveta u ovu svrhu, no to je bilo malo. Organizatori svečanosti tražili su od Zemaljske vlade da ustupi prostorije Državne ženske škole za smještaj gostiju. Kako Vlada to nije odobrila, organizatori su uputili telegram protesta direktno baronu Burijanu, tadašnjem zajedničkom ministru finansija. U telegramu se ukazuje da je Zemaljska vlada dala slične olakšice prilikom "Trebevićeve" proslave u Sarajevu, pa se iz toga izvlači zaključak da vlada favorizuje Hrvate, a zapostavlja Srbe.

U odgovoru ministru Burijanu, Zemaljska vlada konstatuje da su ranije, istina, bile ustupane školske prostorije sarajevskom "Trebeviću", mostarskim "Guslama", beogradskim studentima itd, ali da je te iste godine (1905), odbijeno i Hrvatsko pjevačko društvo "Hroje" iz Mostara sa sličnim zahtjevom.

U izvještaju Okružne oblasti u Banjoj Luci konstatovano je da su strani gosti bili smješteni u hotelima i privatnim stanovima.

"Politika" je na ovu svečanost uputila svog specijalnog dopisnika, koji je u Banju Luku otputovao iz Beograda brodom "Šumadija", na kome se nalazilo i blizu 150 članova "Beogradskog pevačkog društva".

 (Nastaviće se)

Vrijedni trgovac

Stevo Pamučina jedan je od čuvenih Hercegovaca koji su pedesetih godina 19. vijeka stigli u Banju Luku, uglavnom iz Trebinja. Vrijedni i sposobni trgovci ubrzo su razvili posao, obogatili se i zdušno pomagali srpska kulturna, prosvjetna i humana društva i srpski narod, kome je i duševna i materijalna pomoć u to vrijeme bila nasušna potreba.

Zlatko Puvačić, o Stevi Pamučini bilježi da je bio trgovac manifakturnom robom, te da je imao kuću na mjestu gdje je danas zgrada Skupštine Republike Srpske (bivšeg Doma Vojske RS) i dućan u čaršiji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.