O kulturnom i društvenom životu stare Banje Luke (1)

Shvatajući da im doseljavanje vrijednih, raznim poslovima vičnih pravoslavnih hrišćana može da obezbijedi udoban život, Turci dozvoljavaju "hrišćanskom miletu da se može naseliti na pustom polju, na desnoj obali Vrbasa"

Banja Luka je stara varoš. Na njenom tlu ostavili su tragove

Iliri, Tračani, Kelti, Rimljani. Pod današnjim imenom prvi put se se pominje 6. februara 1494. godine u dokumentu kralja Vladislava Drugog. Grad o kome je riječ nalazio se na području Gornjeg šehera, danas Srpskih toplica, s lijeve i desne strane Vrbasa.

Turci su zauzeli Banju Luku 1528. godine. Grad počinje snažnije da se razvija od 1553, kada je sjedište bosanskog sandžak-bega premješteno iz Sarajeva u Banju Luku.

Donji šeher postaje značajan grad za vrijeme Ferhat-paše Sokolovića, pogotovo od 1580, kad je Bosna postala beglerbegat, a Banja Luka privredni i vojno-politički centar cijele današnje Bosanske Krajine.

Čuvene zanatlije

Od tog doba, tokom viševjekovne turske okupacije, grad će biti promjenljive sreće. Kad su u njemu stolovali paše i veziri, cvjetao je i razvijao se, napredak se vidio na sve strane. Potom bi se političke prilike promijenile, paše i veziri odlazili, a Banja Luka tavorila, skrajnuta i zaboravljena.

Turski putopisac Evlija Čelebija piše da 1660. godine Banja Luka ima 3700 kuća, a svaku kuću krasi vinograd, bašta i ružičnjak, divan kao zemaljski raj. "To je jako bogat šeher", tvrdi ovaj putopisac, koji je Banju Luku vidio prije austrijsko-turskih ratova.

Banjolučki trgovci, kaže dalje Čelebija, trgovali su sa Beogradom, Skopljem, Solunom, Splitom, Venecijom. Osim trgovine, nešto malo rudarstva oko Bronzanog Majdana i žita, zbog čega banjolučki kraj prozvaše "hambarom Bosne", druge privrede ovdje nije bilo. U 16, pogotovo u 17. vijeku, radovi banjolučkih zanatlija, prije svih kožara, krznara i zlatara bili su nadaleko čuveni.

Početkom turske okupacije, u samom gradu živjeli su muslimani, dok su hrišćani, pogotovo pravoslavni, radije ostajali po selima, u brdima i planinama. U 16. i 17. vijeku u grad stižu i seljaci hrišćani.

Shvatajući da im doseljavanje vrijednih, raznim poslovima vičnih pravoslavnih hrišćana može da obezbijedi udoban život, Turci dozvoljavaju "hrišćanskom miletu da se može naseliti na pustom polju, na desnoj obali Vrbasa istočno od Kul-mahale zauzimajući Vlaški brijeg". Tako je osnovana prva srpska naseobina u Banjoj Luci, Vlah-mahala. Njeni stanovnici bavili su se opančarskim, ćurčijskim, dželebdžijskim, terzijskim, kujundžijskim i drugim zanatima. Bilo je i trgovaca. Između Kul-mahale i Vlah-mahale, na Rebrovcu, sagrađena je parohijska crkva sa grobljem.

Srpska varoš

Za vrijeme austrijsko-turskih ratova (1683-1739), austrijske čete dva puta su prodirale u Banju Luku, prvi put 1688, kad su zapalile grad i uništile gotovo sve što je u godinama napretka stvoreno. Razoreni grad bio je jedno vrijeme napušten.

Ono što Austrijanci nisu uništili za vrijeme prvog upada u Banju Luku, dovršili su 1737. godine, u poznatoj bitki pod Banjom Lukom. Tada izginu na hiljade Turaka i Austrijanaca, ali i Srba, koji su se u Vlah-mahali našli između dvije vojske: sa istoka Austrijanaca, a sa zapada Turaka. Narod se razbježao spasavajući "živu glavu", imovina je raznesena ili uništena.

Ratovi su, pored požara, donijeli i druge velike nevolje: gladne godine i kugu 1690, a naročito 1732. godine kad je ova pošast, kako piše Mato Džaja, odnijela živote 7000 ljudi.

Poslije pobjede nad Austrijancima, turska vlast je, okupljajući Srbe na svoja ognjišta, dozvolila da se okuće i sa lijeve strane Vrbasa, istočno od Meme-mahale, naseljene isključivo islamijatom. Rađa se Srpska varoš, koja se nalazila između Srpskog pravoslavnog groblja i Jelić-polja sa jedne, i današnje Srpske ulice sa druge strane. Dok nisu izgradili drugu crkvu, Srbi su se Bogu molili u Rebrovačkoj, koja, srećom, nije stradala u minulom ratu.

Banja Luka se od početka 19. vijeka nacionalno budi, naročito poslije Omer-pašinog pohoda na Bosnu 1850. godine.

Poslije turskih reformi, umjesto starog feudalca koji siromaši ili iščezava iz gradova u borbi sa centralnom vlašću u Carigradu, rađa se mlada, obogaćena čaršija, mlado građanstvo, posebno srpsko. Naturalna privreda zamijenjena je novčanom, razvijaju se zanati i trgovina. U Banju Luku stižu Hercegovci, najviše iz okoline Trebinja.

Aleksandar Giljferding, ruski konzul u Sarajevu 1857/1858, posjetio je Banju Luku, za koju kaže da je postala napredan trgovački centar.

Tih pedesetih godina 19. vijeka, prema svjedočenju ovog putopisca, Banja Luka ima 12.000 ‡ 15.000 stanovnika, odnosno 1500 muslimanskih i 110 hrišćanskih kuća, od kojih je 70 pravoslavnih i 40 katoličkih.

"Mada ih ima malo, hrišćani, specijalno pravoslavni, najaktivniji su i najbogatiji dio stanovništva Banje Luke. Mjesna trgovina je većim dijelom u njihovim rukama", piše Giljferding i objašnjava:

"Karakteristično je do koje je mjere ugnjetavanje muslimana spahija umrtvilo duh preduzimljivosti i inicijative kod tog stanovništva, bez obzira na sve prednosti koje pruža položaj grada. Niko od zemljoradnika hrišćana iz okoline Banje Luke nije mogao, ili se nije usudio doseliti u grad i početi sa trgovinom. Banjalučku su trgovinu podigli gladni, ali smjeli doseljenici iz najudaljenijeg i najsiromašnijeg hercegovačkog kraja...", koji "predstavljaju aristokraciju svoje vrste u odnosu na ostalo pravoslavno stanovništvo".

Zlatko Puvačić, hroničar stare Banje Luke, daje nam dragocjene podatke o tim prvim hercegovačkim porodicama koje doseljavaju u grad i ubrzavaju njegov razvoj.

Hercegovci u Banjoj Luci

Najprije je, već oko 1850. godine, doselila porodica Pišteljić, razvila veliku trgovačku djelatnost i obogatila se. Trgovac Jovo Pišteljić, koga spominje i ruski konzul Giljferding, imao je, prema pisanju Zlatka Puvačića, "najljepšu kuću u Banjoj Luci", preko puta hotela "Palas", gdje je danas parkiralište. Tu je bila i jednospratnica sa trgovačkom radnjom Isaka Poljokana, koji u prvoj deceniji 20. vijeka, kad je srpska čaršija počela da propada, iskoristi priliku, otkupi od Pišteljića njihove objekte i postade najbogatiji trgovac u gradu.

Pišteljići su imali više kuća i magaza na pijaci, kao i u centru grada gdje se danas nalazi pošta i riblji restoran (donedavno kafana "Lovac").

Sin Jove Pišteljića, Dušan, bio je predsjednik Srpskog pjevačkog društva "Jedinstvo" i glavni organizator velikog slavlja 1905. godine, kad je osveštana zastava društva. Ubrzo poslije proslave, Dušanu je pozlilo prilikom posjete Jajcu. Umro je pod veoma čudnim okolnostima, a kako je bio u nemilosti austrougarskih vlasti, pričalo se da je otrovan.

Za našu docniju priču o "Jedinstvu" značajno je imanje Pišteljića na brdu Petrićevac, odakle je pucao lijep pogled na grad. To je bilo glavno izletište građana, sa ladarom i kuglanom, ali i mjesto na kome su održavane priredbe i ljetne zabave.

Sa "Jedinstvom" su povezani još neki Hercegovci, prije svih Risto Bokonjić, jedan od utemeljivača Društva i član njegove Uprave, potom Stevo Pamučina, kum zastave "Jedinstva" 1905. godine i predsjednik Srpsko-pravoslavne crkvene opštine Banja Luka u to vrijeme.

  (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.