Foto: MOLITVE I MOLBE - Pravda i istina jedna za sve ljude
Kada krst i puška stoje o istom ramenu - mogu razumjeti samo u smislu da krst kazuje da je puška tu u znak ljubavi prema bližnjim, u odbrani pravde i mira od nasilja zločinaca.
Proroci su, u Božje ime, opominjali narod jevrejski na opasnost od grijeha i nesreća koje će ih zbog grijeha snaći, upućivali u to kako da postupaju međusobno i prema drugim, okolnim narodima
Stradanje bilo koga ljudskoga bića u dalekom svetu izaziva bol, sažaljenje i težnju da mu se pomogne, i svakom onom ko je iole čovek, a kamoli nedužno stradanje i smrt najbližih u porodici i narodu. Žalost i za jednim postradalim ljudskim bićem, pogotovo detetom, a kamoli za tolikim brojem pobijenih, uvek je teška i bolna. Ali bi ona bila nesravnjivo teža, neprebolna, smatrali bi je najvećom nesrećom, i prokletstvom Božijim, da poželimo i da Bog dopusti da nas obuzme bezumlje, da ne znamo šta radimo, i da se nađemo u broju zločinaca, mučitelja nevinih i nedužnih.
Strašno je biti bacan u jame, uništavan u logorima samo zato što se ne pripada narodu mučitelja i zločinaca, niti njihovoj veri i pismu. Ali bi bilo nesravnjivo strašnije da smo mi to činili kome bilo narodu zato što nije deo našeg roda, naše vere i pisma. Hrišćanstvo je uzdiglo dušu našeg naroda do visine naroda Božjega, pa je on u sudbonosnim prilikama svoga postojanja mogao da sagleda da je zemaljski život i zemaljsko carstvo privremeno, a nebesko uvijek i dovijeka. I kad je došlo u pitanje dati ili glavu ili dušu, glavu je narod davao, ali dušu nikada. Eto, takav smo narod bili. Takvi treba da budemo i sada, i takvi da ostanemo.
Kada krst i puška stoje o istom ramenu - mogu razumeti samo u smislu da krst kazuje da je puška tu u znak ljubavi prema bližnjim, u odbrani pravde i mira od nasilja zločinaca.
Za nas verujuće Biblija je knjiga Božjeg otkrovenja, to jest istina neophodnih da ih ljudi znaju i ostvaruju u životu da bi mogli postići cilj svoga postojanja, spasti duše od zla i greha i zadobiti neprolazno Carstvo nebesko. Te istine nisu kao istine ljudskih nauka, potrebne radi ovog telesnog sveta i života, do kojih oni sami, svojim moćima datim od Boga, mogu doći i postepeno dolaze. Ali ovladavanje znanjem tih nauka ne čini nas ni ljudima ni neljudima, nije uslov dostojnosti ni neprolaznog blaženstva Carstva nebeskog, ni neprolaznog mraka paklenog.
Kako do biblijskih istina, neophodnih za spasenje, ljudi ne bi mogli doći sami svojim moćima, te im je istine, preko svetih ljudi, otkrivao Bog, postepeno, kako je čovečanstvo uzrastalo u mogućnostima da ih primi. A kad dospe do punog uzrasta, sve potrebno otkrio im je preko Sina svog, Gospoda Isusa Hrista.
Božje Otkrovenje izlaže istine o Bogu, o svetu, o čoveku, o grehu i njegovim posledicama: smrti, bolestima i drugim stradanjima u ovom i onom svetu, o pokajanju i vraćanju na put Božji, o dolasku Spasitelja i o spasenju.
U Starom zavetu, sve se to iznosi u okviru istorije jevrejskog naroda, jedinog koji je verovao u jednoga Boga, u kome su se javljali proroci i na kraju Isus Hristos.
Proroci su, u Božje ime, opominjali narod jevrejski na opasnost od greha i nesreća koje će ih zbog greha snaći, upućivali u to kako da postupaju međusobno i prema drugim, okolnim narodima. Stalna opomena njihove propovedi narodu bila je: "I sinovi Izrailjevi činiše zlo pred Gospodom... Ostaviše Gospoda Boga otaca svojih i pođoše za drugim bogovima... naroda koji bijahu oko njih, i klanjahu im se, i razgnjeviše Gospoda... i dade ih u ruke... neprijateljima njihovim. "Kada se u nesreći kajahu i obraćahu Gospodu, On im, po milosti svojoj, slaše izbavitelje iz ruku neprijatelja njihovih.
Uzeto u ovom smislu, mogli bismo pristati da je Biblija "politički" angažovana knjiga, te da bismo, čitajući je kao takvu, i mi danas mogli da se poučimo kako da postupamo oko dobra svoga naroda. Od početka tako je postupala i Pravoslavna crkva Hristova. Kroz vekove ona je znala biti duhovna majka i učiteljica svoga naroda, uzdižući i oplemenjujući sve njegove snage Hristom, Evanđeljem Njegovim. Time je narod izgrađivao svoje pravo biće, svoj istinski identitet, postajao narod Božji. A to znači: čuvao se svagda opasnosti da za sebe ima jedno merilo, jednu pravdu, jednu istinu, a za druge drugo merilo, drugu pravdu i drugu istinu. Znao je i verovao da je Hristos jedan, Njegova pravda i istina jedna za sve ljude a svima upućena ista zapovest o ljubavi prema Bogu i bližnjima i isti način postupanja: Kako hoćete da čine vama ljudi, činite i vi njima tako.
Iz Hristove priče o bludnom sinu, saznajemo da je suština greha u napuštanju doma Očevog i zajednice s Njim, Ocem nebeskim, i u idenju u suprotnom pravcu, sve dalje i dalje od Njega. Pokajanje, pak, znači sagledanje, dubinom bića, suštine te nesreće, zaokret za 180 stepeni i vraćanje Ocu, sa svešću koliko smo grehom postali nedostojni da se nazovemo sinovima Njegovim i sa smirenjem moleći samo da nas primi makar kao jednog od najamnika svojih.
Svagda, dakle, greh znači prestupanje zapovesti Hristove, zapovesti o ljubavi prema Bogu. Da ljubav prema Njemu nije oslabila, ne bi ni došlo do želje da Ga napustimo.
No, svaki greh, ujedno, znači prestupanje i druge zapovesti Hristove, one o ljubavi prema bližnjima, prema braći. Kidajući zajednicu sa Ocem, bludni sin kida zajednicu sa bratom. I to je tako uvek.
Ava Dorotej obe strane greha prikazuje u slici kruga koji predstavlja ceo svet, a centar kruga označava Boga. Ljudi koji veruju u Boga i ispunjavaju Njegove zapovesti približavaju Mu se time sve bliže i bliže. Ukoliko se približavaju Bogu, utoliko su sve bliže svima koji takođe idu ka Bogu. Biva i obratno. Ukoliko se neko udaljava od Boga, idući periferiji kruga, utoliko se udaljava od drugih, i koliko se udaljava od drugih, utoliko se udaljava od Boga
(Nastaviće se)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.