Foto: MOLITVE I MOLBE - Kako mogu stradati djeca na pravdi Boga
Dostojevski, po danoj mu od Boga mudrosti, postavio je pitanje još dublje, doveo do samog kraja. Hajde što stradamo mi stariji. Mi smo jeli zabranjeno voće, griješili. Ali, zašto stradaju djeca? Stradanje jednog jedinog djeteta postavlja to pitanje u svoj svojoj jezivosti.
Zapovijest Hristova o ljubavi prema neprijateljima znači: ljubite u njima braću po Bogu, koja su zalutala, izgubila se, ne znaju šta rade i zlom i grijehom su umrla.
Pred svakim pojedincem, pred svakom generacijom svih ljudi i naroda uvek se ponovo javlja to, večno jovovsko pitanje o smislu neizbežno prisutnog stradanja u svetu. A uz to još suštinskije pitanje o smislu i cilju našeg bitisanja na zemlji.
Dostojevski, po danoj mu od Boga mudrosti, postavio je to pitanje još dublje, doveo do samog kraja. Hajde što stradamo mi stariji. Mi smo jeli zabranjeno voće, grešili. Ali, zašto stradaju deca? Stradanje jednog jedinog deteta postavlja to pitanje u svoj svojoj jezivosti.
Kad u masi onih lobanja odraslih, iz Prebilovaca, Livna i Glamoča, izvađenih iz jama, vidimo lobanjice one dečice koju su ustaše nemilosrdno hvatale i u bezdanice bacale, a ona se otimala bežeći od smrti, hvatajući se mučiteljima za odeću i provlačeći im se između nogu, pa onog deteta koje je jedna žena rodila u jami, ta stradanja dece i te majke postavljaju ovo pitanje u svoj njegovoj strahoti.
Njeno dete nije videlo svetlosti dana. Iz mraka majčine utrobe, kroz mrak memljive jame, otišlo je u mrak smrti. A prebilovačka deca, čuvajući stoku, nisu smela kamen baciti u jamu, jer su ih roditelji, dedovi i babe opominjali: "Sinko, baciš li kamen u jamu, nikad te više sunce neće ogrejati."
Kome su Bogu užasa i smrti ta stradanja potrebna? Kome Bogu pravde, milosrđa, pogotovo Bogu ljubavi, ako je uz to još i Bog svemoćni?
Kad ne bi bilo Hrista, Njegovog dolaska na svet i Njegovog stradanja, to bi pitanje, sa svim svojim jezivim besmislom, ostalo bez odgovora. Kada je, sutradan po pogromu, koji su u Kraljevu izvršili hitlerovci 1941. godine, došla rodbina streljanih da im se nad panaijoš izvrši opelo, jedan otac streljanog deteta upitao je sveštenika: "Oče, gde je Bog bio juče kada su u masi drugih streljali i moga sina?" Sveštenik je toga oca uveo u oltar i, pokazavši na Hristovo raspeće, odgovorio mu: "Eno, gde je bio!"
Postoji stradanje koje snalazi zločinca zbog njegovih zločina i postoji stradanje na pravdi Boga, za Njegovu pravdu i Njegovu istinu, na putu Njegovom. "Jer kakva je pohvala ako grešite pa kažnjavani podnosite? Ali ako dobro činite pa podnosite stradanja, to je ugodno pred Bogom. Zbog toga ste i pozvani, jer i Hristos postrada za vas, ostavljajući vam primer da idete stopama Njegovim. On greha ne učini, niti se nađe prevara u ustima njegovim. On vređan ne uzvraćaše uvredom, stradajući ne prećaše, nego je prepustio Onome koji pravedno sudi". "Jer to je blagodat, ako neko odnosi žalosti po savesti radi Boga, stradajući nepravedno".
Hristos zapoveda: "Čuli ste kako je kazano: Ljubi bližnjega svojega, a mrzi neprijatelja svojega. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji vas mrze i molite se za one koji vas vređaju i gone. Da budete sinovi Oca svojega koji je na nebesima; jer On svojim suncem obasjava i zle i dobre; i daje dažd pravednima i nepravednima. Budite vi, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski".
Razume se da je to teško nama ovakvim kakvi smo, koji ne ljubimo ni prijatelje ni najbliže svoje, zaboravljajući da je mržnja rak rana koja razjeda našu dušu, a onda i duše bližnjih. Treba mrzeti zlo u grešniku, ne grešnika, zločin - ne zločinca. Kako mrzeti braću koja zločinom srljaju u večnu muku, umesto da ih žalimo zbog te večne propasti?
Naprotiv, treba da se molimo Bogu da im pomogne da sagledaju propast u koju idu, pokaju se pred Njim, povrate se Njemu, iskreno se poprave i spasu.
Zapovest Hristova o ljubavi prema neprijateljima znači: ljubite u njima braću po Bogu, koja su zalutala, izgubila se, ne znaju šta rade, i zlom i grehom su umrla. Ostavite mržnju! Pomozite im ljubavlju i molitvom Bogu, da bi se izgubljeni našao, da bi mrtav oživeo, spasao se i izbegao večne muke.
U jednoj skandinavskoj zemlji sirota devojka, služavka kod jednog trgovca, rodi s njim dete. On je otpusti s posla i ona se sa svojom sramotom i detetom vrati roditeljima koji ne mogu ni sebe da izdržavaju. Zaposliti se ne može, te podnese tužbu tražeći alimentaciju. Na sudu trgovac odriče da je dete njegovo. Zatražiše da se zakune. Sudija čita zakletvu, a on za njim ponavlja. Devojka unezvereno gleda u njega.
U jednoj reči on pogreši i sudija reče da se zakletva mora ponoviti. Na to se devojka diže i objavi sudiji: "Povlačim tužbu!" Sudija pomisli da ona hoće novim dokazima da dopuni tužbu, a ona reče: "On jeste otac moga deteta, ali ja ne mogu da podnesem da krivokletstvom izgubi dušu." U sudnici nastade tajac i tada se začu reč sudije: "Narod, u kome i oni mali imaju ovakva shvatanja, ne treba da brine za svoju budućnost."
Nešto slično u našem narodu iznosi vojvoda Marko Miljanov. Jednog čiču iz Vasojevića rani mladić Crnogorac iz najnižih pobuda, da mu otme oružje i što je imao pri sebi. Gađajući ga s leđa u glavu, kuršumom mu istera oko i čiča u krvi pade, ali, padajući, zdravim okom vide ko ga je ranio. Kad čiču nađoše i doznaše šta je bilo, mladić bude osuđen na večitu robiju.
Čiča se oporavi, ostavši bez oka, pa se uputi u sud, moleći sudiju, i knjaza Nikolu, koji se tu zadesio, da puste mladića. "Kako, pobogu, pa oko ti je išćero i digo što si imao?" A starac će na to: "Dobro činiti, Gospodaru, da nam ne dosadi. A drugo, njemu je sedamnaest godina, meni šezdeset, a tebi", reći će knjazu, "trista". "Nemam ja trista godina", ljutnu se knjaz. "Ma nemaš trista godina, no treba da imaš pameti kao da imaš trista godina, da bi mogao ovim narodom upravljati. Veću je nesreću učinio sebi nego meni".
(Nastaviće se)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.