Ljetne olimpijske igre: Od Atine 1896. do Pekinga 2008. godine (8)

Poslije 12 dugih godina u kojoj je svijet preživio golgotu Drugog svjetskog rata i neodržanih takmičenja u Helsinkiju 1940. i Londonu 1944. Olimpijske igre vratile su se na svjetsku sportsku scenu tek 1948. Za domaćina je određen London, drugi put u istoriji (prvi put ugostio sportiste 1908. godine). Gradovi protivkandidati bili su Lozana, Baltimor, Los Anđeles, Mineapolis i Filadelfija.

Iako je čitava planeta još osjećala ratne posljedice, sportisti željni takmičenja pohrlili su u prijestonicu Velike Britanije, tako da je premašen broj takmičara iz Berlina 1936. godine. Na okupu se našlo njih 4.104 (3.714 muškaraca i 390 žena) iz 59 zemalja, a igre su trajale od 29. jula do 14. avgusta u 17 sportova i 136 disciplina.

Njih je otvorenim proglasio engleski kralj Džordž Šesti, zakletvu položio britanski atletičar Donald Finli, a olimpijski plamen upalio njegov kolega iz reprezentacije Džon Mark. Zbog ratnih "zasluga" Njemačka i Japan nisu dobili poziv za učešće na igrama.

Iako u teškoj situaciji, razrušena ratom, Jugoslavija je u London poslala 96 sportista u sedam sportova: biciklizmu, atletici, vaterpolu, veslanju, gimnastici, plivanju i fudbalu. Najuspješniji su bili fudbaleri i atletičar Ivan Gubijan (bacanje kladiva), koji su osvojili srebrne medalje.

Fudbalska reprezentacija Jugoslavije za koju su nastupali: Franjo Šoštarić, Miroslav Brozović, Branko Stanković, Zlatko Čajkovski, Miodrag Jovanović, Aleksandar Atanacković, Prvoslav Mihajlović, Rajko Mitić, Franjo Velfl, Stjepan Bobek, Željko Čajkovski, Kosta Tomašević, Ljubomir Lovrić, Zvonko Cimermančić, Bernard Vukas, Božo Broketa, Ivan Jazbinšek, Ratko Kacijan, Frane Matošić, Bela Palfi, Aleksandar Petrović i Josip Takač je u prvom kolu savladala Luksemburg sa 6:1 (0:1), u drugom Turke sa 3:1 (1:1), a u polufinalu Veliku Britaniju sa 3:1 (2:1). U borbi za zlatno odličje poraz od Šveđana 1:3 (1:1). Ivan Gubijan bacio je kladivo 54,27 metra, što mu je bilo dovoljno za srebro.

Fani Blankers Kun

U Londonu je do medalja došlo 37 zemalja, a najuspješniji su bili Amerikanci sa 84 (38, 27, 19), zatim Švedska 44 (16, 11, 17) i Francuska 29 (10, 6, 13). Jugoslavija je sa dva srebrna odličja bila 24.

Prvi put zlatnu medalju na igrama osvojila je jedna crna olimpijka. Bila je to Amerikanka Alisa Koučmen, koja je osvojila prvo mesto u skoku uvis (1,68 metara), oborivši olimpijski rekord. Najuspješnija takmičarka bila je holandska atletičarka Fani Blankers Kun (rođena kao Fransina Elsje Koen), koja je osvojila četiri zlatne medalje (100 i 200 m, 80 m prepone i 4h100 m). "Leteća Holanđanka", kako su je novinari nazvali, inače majka dvoje djece, tako je ponovila uspjeh Džesija Ovensa iz Berlina 1936. godine, koji je takođe osvojio četiri olimpijska zlata u atletici. Američki atletičar Bob Matijas osvojio je prvo mjesto u desetoboju iako je bio najmlađi učesnik u toj disciplini. Kada se popeo na pobjedničko postolje imao je tačno 17 godina i devet mjeseci. Trijumfovao je i četiri godine kasnije, a interesantno je istaći da je u četiri mandata bio republikanski član američkog Kongresa. Na ovim igrama pojavila su se i dva velika asa: sjajni dugoprugaš, Čehoslovak Emil Zatopek, poznatiji po nadimku "Češka lokomotiva", osvojio je zlato na 10.000 i srebro na 5.000 metara, i mađarski bokser Laslo Pap, koji je osvojio zlato u srednjoj kategoriji, a na naredna dva olimpijska turnira u Helsinkiju 1952. i Melburnu 1956. bio je bez premca u polusrednjoj kategoriji.

Finska je doživjela blistave trenutke, ali ovoga puta u gimnastici. Njihov as Veiko Huhtanen osvojio je tri zlatne (pojedinačni višeboj, ekipni višeboj i konj sa hvataljkama) i jednu srebrnu (razboj) i jednu bronzanu medalju (vratilo).

Dogodio se i jedan neobičan slučaj. Šveđanin Genel Person pobijedio je u dresuri konja, međutim, godinu kasnije se otkrilo da on nije oficir nego civil. To, prema propisima, nije bilo dozvoljeno i morao je da vrati medalju.

Najviše glasova Helsinkiju

Čast da bude organizator 15. olimpijskih igara pripala je glavnom gradu Finske, Helsinkiju, koji je u konkurenciji Amsterdama, Los Anđelesa, Mineapolisa, Detroita, Čikaga i Filadelfije dobio najviše glasova. Samo sedam godina po završetku ratnih razaranja, koje su Finci imali u Karelijskom ratu sa Sovjetskim Savezom, nije bilo dovoljno za potpun oporavak, ali su u pomoć priskočile i ostale skandinavske zemlje i sva olimpijska borilišta uspjela su se na vrijeme završiti.

Igre su održane od 19. jula do 3. avgusta 1952. godine. Nastupili su takmičari iz 69 zemalja, njih 4.955 (4.436 muškaraca i 519 žena). Na programu je bilo 17 sportova i 149 disciplina. Igre je otvorio predsjednik Finske Juho Pasikivi, a olimpijski plamen zapalili su atletičari Pavo Nurmi i Hanes Kolemainen, dok je zakletvu položio gimnastičar Heiki Savolainen. Olimpijsku baklju na stadion unio je Pavo Nurmi, koji je gipkim porazom prisutne naveo da plaču od radosti. Svima se grlo stezalo vidjevši Nurmija u najboljem izdanju iako je od njegove diskvalifikacije u Los Anđelesu prošlo punih 20 godina. Pred Olimpijskim stadionom, uoči igara je Nurmiju, podignut je spomenik, do tada jedini živom sportisti, a ove igre ostale su upamćene i po prvom nastupu Sovjetskog Saveza.

Medalje su osvojile 43 zemlje, među kojima i Jugoslavija, koja je sa jednim zlatom (četverac bez kormilara) i dva srebra (vaterpolisti i fudbaleri) bila u ukupnom bilansu na 22. mjestu. Ponovo su bez premca bili Amerikanci sa 76 odličja (40, 19, 17). Drugi su bili takmičari Sovjetskog Saveza koji su u Helsinkiju debitovali na igrama sa 71 (22, 30, 19), a treći Mađari 48 (16, 10, 16).

Prvi sportista koji je osvojio šest medalja na jednim igrama bio je sovjetski gimnastičar Viktor Ivanovič Čukarin. Njemu su pripala četiri zlata i dva srebra. Njegova zemljakinja, takođe gimnastičarka Marija Gorohovskaja osvojila je čak sedam odličja (dvije zlatne i pet srebrnih medalja). Ipak, najveći podvig, koji nije dostignut ni do danas postigao je Čehoslovak Emil Zatopek. Osvojio je tri zlatne medalje u atletici (na 5.000 i 10.000 metara, te u maratonu).

Drugi bez poraza

Jugoslavija je u Helsinki dovela 96 takmičara u 11 sportova: atletici, boksu, vaterpolu, veslanju, gimnastici, jedrenju, kajaku i kanuu, plivanju, rvanju, streljaštvu i fudbalu. Zlatnu medalju (prvu poslije Drugog svjetskog rata) je osvojio četverac bez kormilara (Duje Bonačić, Velimir Valenta, Mate Trojanović i Petar Šegvić). Prvu od ukupno devet medalja do sada osvojili su vaterpolisti (Zdravko Ćiro Kovačić, Juraj Amšel, Ivo Štakula, Veljko Bakašun, Ivan Kurtini, Boško Vuksanović, Vlado Ivković, Zdravko Ježić, Lovro Radonjić, Marko Brainović i Dragoslav Šiljak), koji su bili drugi. "Plavi" su zabilježili šest pobjeda (Australija 10:2, Argentina 9:1, Švedska 9:1, Holandija 2:1 - ponovljeni susret, SAD 4:2 i Italija 3:1) i dva neriješena susreta (sa Sovjetima 3:3 i Mađarima 2:2), a veliki rival Mađarska osvojila je zlatnu medalju samo zahvaljujući boljoj gol-razlici.

I drugi put uzastopno fudbaleri Jugoslavije (Vladimir Beara, Branko Stanković, Tomislav Crnković, Zlatko Čajkovski, Ivan Horvat, Vujadin Boškov, Tihomir Ognjanov, Rajko Mitić, Bernard Vukas, Stjepan Bobek, Branko Zebec, Slavko Luštica, Zdravko Rajkov, Dušan Cvetković, Milorad Diskić, Ratko Čolić, Vladimir Čonč i Vladimir Firm) i to poslije još uvijek rado prepričavanog susreta sa Sovjetskim Savezom, koju je Rojters nazvao "utakmicom vijeka". Prvi rival "plavih" bila je slabašna Indija, koja je deklasirana sa 10:1. A onda je žrijeb bio nemilosrdan. U osmini finala Sovjetski Savez. Nije to bio običan fudbalski susret, jer je Jugoslavija tada pod udarima najžešće kampanje Informbiroa iza koje su stajali Josif Visarionovič Staljin i Sovjetski Savez. Meč je odigran 20. jula u Tampereu i ušao je u legendu. Reprezentativci Jugoslavije (selektor Aleksandar Tirnanić na svih šest utakmica igrao je sa istih 11 igrača ne načinivši nijednu izmjenu) su poveli sa 3:0 i 5:1 (strijelci Zebec dva, Ognjanov, Mitić i Bobek) ali ni to nije bilo dovoljno za pobjedu, jer su Sovjeti preko čuvenog Bobrova stigli do 5:5. Pošto se rezultat nije mijenjao poslije produžetaka odlučeno je da se odigra novi meč u kojem su "plavi" slavili sa 3:1. Poslije toga savladala ih je Danska sa 5:3 i u polufinalu Njemačka sa 3:1, a u finalu poraz od sjajnog mađarskog tima sa 0:2.

 Kandidature Beograda

Kandidat za organizaciju Igara 1948. godine bio je i Beograd, jer je JOK zahtjev podnio još 1936. godine, ali se zbog Drugog svjetskog rata od te kandidature prećutno odustalo. Bila je to prva od tri kandidature Beograda. Glavni grad Srbije i Crne je još dva puta bio zvanični kandidat za organizaciju Igara. Prvu pravu kandidaturu Beograd je završio u trećem krugu glasanja u Lozani 16. oktobra 1986. kada je određen da domaćin 25. igara 1992. godine bude Barselona. Tada je usvojena ideja o stalnoj kandidaturi Beograda, koji se kandidovao za organizaciju "Zlatnih igara" 1996. godine na 100-godišnjicu modernih olimpijskih igara. Izbor je obavljen 18. septembra 1990. godine u Tokiju, međutim ispao je u prvom krugu glasanja, a igre je dobila Atlanta. Ideja o stalnoj kandidaturi napuštena je ubrzo zbog sankcija Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija prema Jugoslaviji.

(Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.