Ljetne olimpijske igre: Od Atine 1896. do Pekinga 2008. godine (7)

Posljednje igre prije izbijanja Drugog svjetskog rata održane u Berlinu od 1. do 16. avgusta 1936. godine. Odluka da se one održe u Njemačkoj donesena je mnogo ranije nego što je Adolf Hitler došao na vlast, tako da povratka nije bilo. Iz mnogih zemalja stizali su prijedlozi da se zbog narastajućeg nacizma u fašističkoj Njemačkoj u kojoj se već uveliko kovalo oružje za rat, bojkotuju 11. olimpijske igre. Međutim, da li zbog straha ili zbog nečeg drugog Igre u Berlinu bile su najbrojnije do tada. Učestvovalo je čak 3.963 sportista (3.632 muškaraca i 331 žena) iz 49 zemalja. Takmičenja su se odvijala u 19 sportova i 129 disciplina.

Prvi put vatra je zapaljena u drevnoj Olimpiji i prenijeta je štafetnim trčanjem bakljom do Berlina gdje je gorjela od svečanog otvaranja igara do njihovog zatvaranja. Treba istaći da je na putu od Olimpije do Berlina oganj prošao Atinu, Delf, Solun, Sofiju, Beograd, Budimpeštu, Beč, Prag i Drezden, odnosno proputovao kroz sedam zemalja. U tim trenucima manje se slavio olimpizam, a mnogo više nacistička Njemačka u kojoj je fašizam već bio uhvatio duboke korijene.

Beogradska akcija

U Beogradu je pokrenuta akcija za bojkot Igara u Berlinu. Sačinjen je tekst rezolucije, koju su potpisali mnogi sportisti, sportski radnici i građani. Cijelu akciju vodio je reprezentativac u atletici Dragoš Stevanović, kasnije poznati novinar i publicista. Pokušaj da se kod Avale prekine put olimpijske baklje nije uspio i u Beogradu joj je priređen svečani doček i ispraćaj.

Iako je gotovo do samog početka 11. olimpijskih igara bio neizvjestan njihov nastup, Jugoslovenski olimpijski komitet donio je odluku da sportisti u Berlin moraju otputovati. Jedini koji su se oglušili o odluku JOK-a su bili fudbaleri, koji nisu otišli u Njemačku. Tako se na ovim igrama pojavilo 86 Jugoslovena, koji su nastupili u 12 sportova: atletici, biciklizmu, vaterpolu, gimnastici, veslanju, gimnastici, jedrenju, kajaku i kanuu, mačevanju, plivanju, rvanju i skokovima u vodu. Jedinu medalju (svoju šestu na OI osvojio je, po čemu je jugoslovenski rekorder, gimnastičar Leon Štukelj). Iako već u 38. godini Štukelj je bio drugi na krugovima i tako među 114 takmičara došao do srebrnog odličja.

Svi sportisti, osim Nijemaca, stanovali su u olimpijskom selu, a među njima i reprezentacija Jugoslavije. Dva dana prije otvaranja su im se prikazivali filmovi o ljepotama Njemačke i dostignućima njemačkog naroda. Iznenada se potom počeo prikazivati film o njemačkoj vojnoj sili. Dvojica jugoslovenskih sportista Ivan Vane Ivanović (400 metara prepone) i Jovan Mikić (troskok) počeli su glasno da protestuju. Njihov primjer ubrzo je slijedila čitava dvorana i projekcija je prekinuta.

Olimpijski pozdrav

Igre je otvorio kancelar Njemačke Adolf Hitler, a olimpijsku zakletvu položio dizač tegova Rudolf Ismair. Čast da zapali olimpijski plamen na stadionu u Berlinu pripala je atletičaru Fricu Šilgenu.

Sam čin svečanog otvaranja prošao je u sumornoj atmosferi. Naime, olimpijski pozdrav starih Helena bio je podizanje desne ruke uvis (isti onaj kao kod nacista). To je izazvalo dilemu kod sportista većine država da li ga treba koristiti prilikom ulaska na stadion, jer bi se tako odobravao nacizam. Međutim, izgleda da je opet preovladavao strah od Hitlera, jer je većina zemalja ipak prošla kraj njemačkog kancelara sa visoko podignutom desnom rukom. Svim ekipama koje su pozdravile Hitlera dizanjem ruke prepun stadion burno je aplaudirao. Austrijanci, prolazeći u perfektnom vojničkom maršu, digli su ruke već pri samo ulasku, što je izazvalo erupciju oduševljenja. Među onima koji nisu tako postupili bili su Jugosloveni, Britanci i Argentinci. Zavladala je grobna tišina među 100 hiljada gledalaca na Olimpijskom stadionu u Berlinu koji su izgleda tada shvatili da je olimpijski pozdrav odavanje poštovanja, a ne veličanje nacizma.

Džesi Ovens

 Berlinske igre obilježio je tamnoputi američki atletičar Džesi Ovens, koji je osvojio čak četiri zlatne medalje (na 100, 200, u štafeti 4h100 metara i skoku udalj). Trijumfe tamnoputog Amerikanca Adolf Hitler je teško podnio. Naročito njegov pobjedu u skoku udalj kada je iza sebe ostavio Nijemca Luca Longa. Da još bude gore po vođu Trećeg rajha, Long je kao pravi sportista prišao Ovensu i čestitao mu na osvojenom prvom mjestu. Tog trenutka Hitler je napustio stadion i nije bio na njemu prilikom uručivanja medalje Amerikancu.

Bilo je i drugih takmičenja koja su ostala upamćena za sva vremena. U trci na 10.000 metara sva tri prva mjesta pripala su sjajnim Fincima. Pobijedio je Ilmari Salminen, a iza njega kroz cilj su prošli Arno Askola i Volmari Iso-Holo. Estonski rvač slobodnim stilom Kristijan Palusalu osvojio je zlatnu medalju u teškoj kategoriji. Ova disciplina se prvi put našla u programu olimpijskih igara. Kao pobjednik dobio je sadnicu hrasta, koja se u Berlinu, inače, dodjeljivala svim olimpijskim šampionima. Američki plivač Adolf Kifer pobijedio je u disciplini 100 metara leđno i prvi put je upotrijebio tehniku okretanja poslije 50 metara, koja se koristi i danas.

Inače, medalje su u Berlinu osvajale 32 zemlje. Najuspješnija je bila Njemačka sa 89 (33, 26, 30), a zatim su slijedile SAD 56 (24, 20, 12) i Mađarska 16 (10, 1, 5), a Jugoslavija je srebrom Leona Štukelja bila 27. u plasmanu osvajača odličja.

Rukomet i košarka

Na programu Igara u Berlinu našla su se dva nova sporta - rukomet (na prijedlog zemlje domaćina) i košarka, oba samo za muškarce. Igran je veliki rukomet (kod nas poznat pod imenom "hazena") na terenu veličine fudbalskog sa po 11 igrača u svakom timu, a trijumfovao je domaćin Njemačka.

Košarka se igrala na otvorenom, na zemljanim teniskim terenima. U košarkaškom finalu igrali su SAD i Kanada i to za vrijeme velikog pljuska. Pobijedili su Amerikanci sa 19:8 (15:4) i tako postali prvi olimpijski šampioni. Inače, na sastanku Međunarodne košarkaške federacije tada se raspravljalo u prijedlogu Japanaca da se uvede zabrana igranja za igrače više od 195 centimetara. Poslije dugotrajne rasprave dogovoreno je da se ubuduće košarkaški turniri održavaju i dvije kategorije, i to za igrače sa nižim rastom i one veće visine. Ta odluka nikada nije primijenjena u praksi.

Poslije ovih igara, zbog Drugog svjetskog rata uslijedila je dvanaestogodišnja pauza. Naime, 1940. godine rat je već bio zahvatio veći dio Evrope tako da nije bilo govora o održavanju najvećeg sportskog takmičenja, čiji je domaćin trebalo da bude u prvobitnoj varijanti Tokio, a zatim Helsinki. Slična situacija bila je i četiri godine kasnije. Za domaćina je, poslije odustajanja Grčke, određen London. Međutim, ni od toga nije bilo ništa, jer su ratne strahote još bjesnjele, a i najveći grad Ujedinjenog kraljevstva bio je totalno razrušen. Naredno okupljanje sportista moralo se odgoditi do Londona 1948. godine, kada su održane 14. olimpijske igre modernog doba (prilikom računanja u obzir se uzimaju i 1916, 1940. i 1944. godina).

Nezaboravni Makroa

Anglo-normanski dorat Makroa, koga je jahao Holanđanin Pahud de Mortenes, učestvovao je u Berlinu po treći put na Olimpijskim igrama. Ovaj tandem 1928. godine u Amsterdamu je osvojio pojedinačno i ekipno zlato, a isti uspjeh ponovio je četiri godine kasnije u Los Anđelesu. Na igrama u Njemačkoj ostali su bez medalje, jer je Makroa već tada imao 17 godina, što je za konje duboka starost. Ubrzo poslije završetka igara on je uginuo i sahranjen je uz najveće vojne počasti, a njegov jahač De Mortenes je od husarskog poručnika dogurao do čina generala.

TV prenos

Igre u Berlinu ostaće upamćene i po prvim televizijskim prenosima. Naime, slika iz Berlina odlazila je u svijet, međutim, privilegiju da posmatraju igre putem TV ekrana imali su samo pojedinci, jer je televizor za tadašnje prilike bila veoma skupa stvar.

 (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.