Ljetne olimpijske igre: Od Atine 1896. do Pekinga 2008. godine (3)

Poslije Drugih igara modernog doba održanih u Parizu 1900. godine dogovoreno je da se sljedeće takmičenje, radi popularizacije sporta i olimpijskog duha, održi izvan Evrope. Odlučeno je da to bude na tlu Sjedinjenih Američkih Država. Odmah poslije toga kandidaturu su podnijela tri grada Bafalo, Sent Luis i Čikago, koji je dobio organizaciju. Međutim, na prijedlog predsjednika SAD Teodora Ruzvelta, odlučeno da se one presele u Sent Luis.

Bila je to pogrešna odluka jer je broj učesnika opao za polovinu. Svima je prekookeanski put u to siromašno doba bio skup, tako da je nastupio samo 651 takmičar (645 muškaraca i šest žena). Igre su trajale od 1. jula do 23. novembra 1904. godine, a pošto su se održavale u sklopu Svjetske izložbe (kao i u Parizu) otvorio ih je predsjednik Frensis Dejvis. Takmičenja su se odvijala u 17 sportova i 94 discipline. U samo 42 od 94 učestvovali su sportisti iz inostranstva. Tri od ovih disciplina, ali i još ukupno oko 300 takmičenja, koja su prevashodno održana u programu nazvanom "Antropološki dani" (za takmičare čija koža nije bijela), Međunarodni olimpijski komitet je zauvijek izbrisao iz svoje istorije. Među njima je bio i ženski boks, a u Sent Luisu debitovali su boks i rvanje slobodnim stilom, koji su se zadržali do danas. Ipak, u zvaničnom programu učestvovao je Afroamerikanac Džordž Poudž i osvojio bronzanu medalju na 400 metara prepone. Prvi put u Sent Luisu 1904. godine su na otvaranju Olimpijskih igara sportisti defilovali pod zastavama svojih zemalja.

Anton Hejda

Medalje je osvajalo deset zemalja, a najviše je pripalo Amerikancima, čak 239 (78, 82, 79). Slijede Njemačka 13 (4, 4, 5) i Kuba 9 (4, 2, 3). Konkurencija je bila neravnopravna, tako da su domaći takmičari ostvarili apsolutnu nadmoćnost. Tako su na primjer u atletici osvojili 24 od 25 zlatnih medalja, a takođe im je pripao najveći broj srebrnih i bronzanih odličja. Američki gimnastičar Anton Hejda bio je najuspješniji sportista igara sa pet zlatnih i jednom srebrnom medaljom. Osvojio je najsjajnija odličja u preskoku, konju sa hvataljkama, vratilu, ekipno, kao i u posebnom gimnastičkom troboju (trčanje na 100 jardi, skok udalj i bacanje kugle), a drugi je bio na razboju. Njegov zemljak Rej Ivri odbranio je sve tri zlatne medalje u atletici osvojene u Parizu.

U Sent Luisu dogodila se velika prevara na maratonskoj trci. Amerikanac Fred Lork je posustao za vrijeme trke i sjeo da se odmori. Poslije toga ušao je u automobil i vozio se desetak kilometara. Pred stadionom je izašao iz automobila i svjež utrčao u cilj. Dobio je pobjednički lovorov vijenac, ali ga je prilikom proglašenja prepoznao vozač automobila, koji ga je vozio i odmah ga je prijavio. Uslijedila je diskvalifikacija, a za pobjednika je proglašen njegov zemljak Tomas Hiks. Iako je bacanje diska bila isključivo grčka disciplina, što su ovjekovječili i mnogi kipari zlato je pripalo Amerikancu Martinu Šeridanu, a tek treći je bio Nikolaos Geograndas iz Grčke. 

Ni na trećim igrama modernog doba nije nastupio niko iz Srbije. 


Važno je učestvovati...

Iako su trajale punih šest mjeseci i pet dana četvrte Olimpijske igre održane su u Londonu od 27. aprila do 31. oktobra 1908. i doživjele su pravi trijumf, a otvorio ih je kralj Engleske Edvard Sedmi. Na njima se prvi put javno čulo olimpijsko geslo "važno je učestvovati, a ne pobijediti", a njegov tvorac pensilvanijski biskup izgovorio ga je na misi u katedrali Svetog Pavla u Londonu 19. jula. Prilikom svečanog otvaranja učesnici su defilovali ispred kraljevske lože na stadionu "Vajt Siti" u olimpijskim "uniformama" i pod nacionalnim zastavama. Učestvovalo je 2.008 takmičara iz 22 zemlje (1.971 muškarac i 37 žena), a takmičenja su se odvijala u 22 sporta i 110 disciplina. 

Medalje je osvojilo 19 država, a ponovo je najuspješniji bio domaćin. Velika Britanija je prigrabila 145 odličja (56, 51, 38), a zatim slijede SAD 47 (23, 12, 12) i Švedska 25 (8, 6, 11). Prvi put olimpijska odličja osvojili su takmičari iz Rusije, Finske, Južne Afrike i Australazije (od 1912. godine Novi Zeland).


Dorando Pijetri

Tragični heroj bio je italijanski atletičar Dorando Pijetri, koji je vodio trku sve do nadomak cilja. Napuljski poslastičar u stadion je utrčao potpuno iznemogao. Što je bio bliži cilju, sve je više posrtao i svakog trenutka se očekivalo da padne. To se i desilo deset metara prije cilja. Tada su mu dvojica sudija pomogli da se nekako digne i uz njihovu pomoć prošao je kroz cilj. Onesviješćenog su ga odnijeli u bolnicu, gdje se probudio. Po pravilima nije postao olimpijski pobjednik i diskvalifikovan je. Kao utjeha mu je ostao zlatni pehar, koji mu je dodijelila engleska kraljica Aleksandra, koja je iz počasne lože pratila kraj dramatične trke. Inače, u Londonu su maratonci prvi put trčali dionicu od 42.195 kilometara (odnosno 26 milja i 385 jardi). Tolika je bila udaljenost od Vindzorske tvrđave do stadiona "Vajt Siti".

U polufinalnoj trci na 400 metara domaći takmičar Vindhem Halsvel je imao najbolje vrijeme, ali u finalu su ga omela dvojica Amerikanaca na nedozvoljen način i nije bio prvi. Zbog toga je trka ponovljena, bez trojice američkih kratkoprugaša i bez problema je Halsvel osvojio zlatnu medalju.

Treba istaći Šveđanina Oskara Svona, pobjednika u streljaštvu, koji je sa 60 godina postao najstariji olimpijski šampion svih vremena, a ovu granicu pomjerio je trijumfom u Antverpenu 1920. godine na čak 72 godine i 279 dana. 

Srbija i Crna Gora i dalje su bili van olimpijskih zbivanja, a prvi sportista porijeklom iz ovih krajeva koji je osvojio olimpijsko zlato bio je britanski vaterpolista i plivač Pol (Pavao) Radmilović (porijeklom između Boke i Dubrovnika). On je bio član pobjedničke ekipe u vaterpolu i najbolje plivačke štafete na 4 h 200 metara slobodno, a zlatne medalje u vaterpolu osvajao je i u Stokholmu 1912. i Antverpenu 1920. 

Berlin, Milano i Rim bili su protivkandidati Londonu za dobijanje domaćinstva. Čak je Rim i dobio organizaciju igara, ali je odustao zbog erupcije Vezuva i teške ekonomske situaciji u Italiji. 


Umjetničko klizanje

Na Olimpijskim igrama u Londonu prvi put je održano takmičenje u umjetničkom klizanju. Pobijedio je Rus Nikolaj Panin, kojem je to bio pseudonim. Pravo ime bilo mu je Nikolaj Aleksandrovič Kolomenkin.

Crna Gora

Crna Gora je propustila priliku da 1908. bude jedna od zemalja učesnica Olimpijskih igara. Naime, britanski kralj Edvard Sedmi diplomatskim putem pozvao je kralja Nikolu Petrovića da pošalje crnogorske sportiste na Igre u London. U Cetinju na dvoru dugo se razmišljalo da se u London pošalju "junaci" u tri discipline - bacanju, rvanju i nadvlačenju konopca. Na kraju se odustalo od odlaska na Olimpijske igre, jer je sport za crnogorska uvjerenja bio luksuz i bacanje para, kojih ionako u državnoj kasi nije bilo na pretek.

(Nastaviće se)



 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.