Ljetne olimpijske igre: Od Atine 1896. do Pekinga 2008. godine (14)

Azijski kontinent je 1988. godine po drugi put bio domaćin Olimpijskih igara.

 Najveće sportsko takmičenje održano je u Seulu od 17. septembra do 2. oktobra (grad protivkandidat Nagoja). Na njemu se okupilo 8.391 takmičar iz 159 zemalja (6.197 muškaraca i 2.194 žene), koji su nastupali u 25 sportova i 237 disciplina. Tako su svi rekordi dotadašnjih igara bili premašeni. Igre je "opsluživao" 7.221 volonter, a akreditovano 11.331 predstavnik medija.

Poslije bojkota koji su obilježili dva prethodna okupljanja najboljih sportista svijeta, u Seulu su doputovali svi. Poslije dugih pregovaranja i nagovaranja predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Španac Huan Antonio Samaran je mogao mirno da spava.

Igre je otvorio predsjednik Južne Koreje Ro Tae - Vu, a čast da zapale olimpijski plamen pripala je atletičarima Čong Son - Manu, Kim Von - Taku i Son Mi - Jongu. Zakletvu u ime sportista položili su košarkaš Hur Jae i rukometaš Son Mi - Na, dok je u ime sudija to uradio Li Hak - Rae (džudo). Prepuni olimpijski stadion bio je u delirijumu kada je plamen ušao u ovaj južnokorejski hram sporta, a unio ga je 76-godišnji Son Ki - Čung, atletičar koji je trijumfovao u maratonu na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine.

Junaci igara bili su američki plivač Mat Bjondi i plivačica Demokratske Republike Njemačke Kristin Oti. Bjondi je osvojio sedam medalja (pet zlatnih: na 50 i 100 slobodno, te u štafetama 4 h 100 slobodno, 4 h 100 mješovito i 4 h 200 metara slobodno, srebrno na 100 metara leptir i bronzu na 200 metara slobodno), ali ipak nije uspio nadmašiti zemljaka marka Špica, koji je 1972. godine u Minhenu osvojio sedam najsjajnijih odličja, dok se Kristin Oto čak šest puta penjala na najvišu stepenicu pobjedničkog postolja (50 i 100 metara slobodno, 100 leđno i 100 metara leptir, te u štafetama 4 h 100 slobodno i 4 h 100 metara mješovito.

Najveći skandal izazvao je kanadski atletičar Ben Džonson, pobjednik trke na 100 metara sa novim svjetskim rekordom od 9,79 sekundi. On je bio pozitivan na antidoping kontroli. Oduzeta mu je zlatna medalja (kasnije je doživotno diskvalifikovan) i morao je da napusti Seul prija kraja igara. Amerikanac Karl Luis sa vremenom 9,92 proglašen je za pobjednika, Britanac Linford Kristi bio je drugi, a Kalvin Smit (SAD) treći.

Turski dizač tegova Naim Sulejmanoglu (nekada Sulejmanov) uz šest svjetskih rekorda osvojio je zlatnu medalju u kategoriji do 60 kilograma. Ovaj dizač tegova, visok svega 1,47 metara za nju je od tadašnjeg turskog predsjednika Turguta Ozala nagrađen sa milion dolara. Bila mu je to ujedno i satisfakcija zbog toga što je dvije godine ranije napustio svoju domovinu Bugarsku i uzeo turski pasoš.

"Plavi" sa 12 odličja

 Čak 52 zemlje bili su osvajači medalja na igrama u Seulu, a najuspješniji su bili predstavnici Sovjetskog Saveza sa 132 odličja (55, 31, 46). Slijedili su Demokratska Republika Njemačka sa 102 (37, 35, 30) i Sjedinjene Američke Države 94 (36, 31, 27). Jugosloveni su bili na 16. mjestu u ukupnom plasmanu sa 12 odličja (3, 4, 5). "Plave" su u Seulu predstavljala 155 sportista, koji su nastupali u 17 sportova (atletika, biciklizam, boks, veslanje, vaterpolo, gimnastika, kajak-kanu, košarka, plivanje, rvanje, ritmička gimnastika, rukomet, stoni tenis, streljaštvo, tenis, fudbal, džudo)

Zlatna odličja osvojili vaterpolisti (Aleksandar Šoštar, Deni Lučić, Dubravko Šimenc, Perica Bukić, Veselin Đuho, Dragan Andrić, Mirko Vičević, Igor Gočanin, Mislav Bezmalinović, Tomislav Paškvalin, Igor Milanović, Goran Rađenović, Renco Posinković), te strijelci Jasna Šekarić (vazdušni pištolj) i Goran Maksimović (vazdušna puška). Na korak do najsjajnijeg odličja zapele su muška košarkaška (Dražen Petrović, Zdravko Radulović, Zoran Čutura, Toni Kukoč, Žarko Paspalj, Želimir Obradović, Jure Zdovc, Stojko Vranković, Vlade Divac, Franjo Arapović, Dino Rađa, Danko Cvjetičanin) i ženska košarkaška reprezentacija (Stojna Vangelovska, Mara Lakić, Žana Lelas, Eleonora Vild, Kornelija Kvesić, Danira Nakić, Slađana Golić, Polona Dornik, Razija Mujanović, Vesna Bajkuša, Anđelija Arbutina, Bojana Milošević) , te rvač slobodnim stilom u kategoriji do 52 kilograma Šaban Trstena i muški stonoteniski dubl Ilija Lupulesku - Zoran Primorac. Jasna Šekarić je zlatu pridodala i bronzu u disciplini malokalibarski sportski pištolj, a treća mjesta osvojili su još bokser Damir Škaro (do 81 kg), veslački dvojac bez kormilara Sadik Mujkić i Bojan Prešern, ženski stonoteniski dubl Gordana Perkučin i Jasna Fazlić, te muška rukometna reprezentacija (Mirko Bašić, Momir Rnić, Zlatko Saračević, Iztok Puc, Goran Perkovac, Irfan Smailagić, Zlatko Portner, Veselin Vujović, Jožef Holpert, Alvaro Načinović, Slobodan Kuzmanovski, Ermin Velić, Muhamed Memić, Rolando Pušnik, Boris Jarak).

 Vaterpolisti su pu ka zlatu počeli sa porazom od SAD sa 6:7. Potom su savladani Mađarska sa 10:9, Grčka (17:7), Španija (10:8), Kina (17:7), SR Njemačka (14:10). U finalu ponovo duel sa Amerikancima. Poslije regularnom vremena bilo je 6:6, a "plavi" su u produžetku briljirali i slavili sa 9:7.

Pojedinačani nastupi

 Jugoslovenskim sportistima 25. Olimpijske igre modernog doba ostaće u neprijatnoj uspomeni. Odlukom Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija uvedene su sankcije prema ovoj državi. Sramna Rezolucija 757 zabranila je jugoslovenskom sportu, kulturi i nauci sve veze sa svijetom. Poslije dugih pregovaranja i nagovaranja "plavima"je ipak dozvoljen nastup na igrama u Barseloni, ali samo pojedincima. Tako su učešća na najvećoj svjetskoj sportskoj smotri bili uskraćeni vaterpolisti, košarkaši, košarkašice, rukometaši i rukometašice, ali i tada najbrža "bijela štafeta" na svijetu u disciplini 4 h 400 metara (Dejan Jovković, Nenad Đurović, Ismail Mačev i Slobodan Branković). Bukvalno svi oni koji su imali izgleda da dođu do medalje. Međutim, dozvoljen je nastup biciklističkom timu za ekipnu vožnju, koji istini za volju nije imao šansi za visok plasman. Treba dodati da su sportisti Jugoslavije na ovim igrama, kao i takmičari iz BiH i Makedonije nastupali pod skraćenicom IOP (nezavisni olimpijski učesnici), ali i bez državnih obilježja i zastave.

No, vratimo se onoj ljepšoj strani igara u Barseloni (gradovi protivkandidati: Amsterdam, Beograd, Birmingem, Brizbejn i Pariz), koje su održane od 25. jula do 9. avgusta 1992. godine. Na njima je nastupilo 9.356 olimpijaca iz 169 zemalja (6.652 muškarca i 2.704 žene). Takmičenja su se odvijala u 28 sportova i 257 disciplina sa 34.548 volontera i 13.082 predstavnika medija. Igre je otvorio španski kralj Huan Karlos prvi, a olimpijske zakletve položili su jedriličar Doresto Blanko u ime sportista i Eugenio Esensio (vaterpolo) u ime sudija i službenih lica. Čast da zapali olimpijski plamen pripala je paraolimpijcu streličaru Antoniju Reboljou. On je uz pomoć luka i strijele, zahvaljujući oštrom oku i sigurnoj ruci zapalio plamen na oduševljenje prepunog olimpijskog stadiona u Barseloni. Svi rekordi su ponovo premašeni, a domaćin je ubrao veliki prihod od prodaje TV-prava zaradivši preko milijardu dolara.

Zajednica nezavisnih država

 Igre u Barseloni ostaće upamćene i po činjenici da na njima više nije bilo Sovjetskog Saveza, ali ni dvije Njemačke. Naime umjesto SSSR nastupila je Zajednica Nezavisnih Država (ZND), koju su činili sportisti bivših sovjetskih republika. Iako su bili u jednoj reprezentaciji na pobjedničkim postoljima dizane su zastave njihovih republika i svirane njihove himne. Padom Berlinskog zida Demokratska Republika Njemačka je prestala da postoji i došlo je do ujedinjenja sportista dvije Njemačke.

Na olimpijskim igrama 1992. godine medalje je osvajalo 64 država. Jugoslavija ili IOP osvojili su tri odličja (0, 1, 2) i u ukupnom bilansu su bili na 46. mjestu. Najuspješnija je bila Zajednica nezavisnih država sa 112 medalja (45, 38, 29), zatim su slijedili SAD sa 108 (37, 34, 37) i Njemačka sa 82 (33, 21, 28).

Jugoslaviju je u Barseloni predstavljalo 52 takmičara koji su nastupali u 13 sportova (atletika, biciklizam, veslanje, kajak-kanu, mačevanje, plivanje, rvanje, ritmička gimnastika, sinhrono plivanje, stoni tenis, streljaštvo, tenis i džudo). Osvojene su tri medalje, jedna srebrna i dvije bronzane, ali su sve tri imale više nego zlatan sjaj. Jasna Šekarić je u gađanju vazdušnim pištoljem bila druga, Aranka Binder u gađanju vazdušnom puškom treća, kao i Stevan Pletikosić u malokalibarskoj pušci.

Junak igara bio je gimnastičar Vitalij Ščerbo (ZND, Bjelorusija), koji je osvojio šest zlatnih medalja. Od toga čak četiri istog dana: konj s hvataljkama, preskok, razboj i krugovi. Pored toga trijumfovao je u ekipnom i pojedinačnom višeboju. Kuriozitet za ovog gimnastičara je da vježbao u majici na kojoj je pisalo SSSR.

Prvi put u znak protesta jedan kompletan tim obrijao je glave. Radilo se o odbojkaškoj selekciji SAD, koja je smatrala da je oštećena odlukom da se njihov meč sa Japancima registruje službenim rezultatom u korist Azijaca. Naime, susret SAD - Japan završen je rezultatom 3:2, ali je poslije žalbe Japanaca, odlučeno je da se zbog materijalne povrede pravila igre meč registruje 3:0 u korist azijske reprezentacije. Kod rezultata 2:1 u setovima za Japan i njihovog vođstva u četvrtom setu 14:13 sudije su propustile da za drugu opomenu američkom odbojkašu dodijele kazneni poen, koji bi ujedno značio kraj seta, ali i meča.

 Tri generacije 

Njemačka reprezentacija u hokeju na travi u kojoj je igrao Andreas Keler osvojila je u Barseloni zlatnu medalju. Tako je Andreas nastavio porodičnu tradiciju. Naime, njegov otac Karsten osvojio je u hokejaškoj reprezentaciji zlato u Minhenu 1972. godine, a djeda Ervin srebro u Minhenu 1936. godine.

(Nastaviće se) 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.