Ljetne olimpijske igre: Od Atine 1896. do Pekinga 2008. godine (10)

Olimpijske igre u Tokiju trebalo je da se održe još 1940. godine, ali zbog japansko-kineskog rata odluka je promijenjena i trebalo je da domaćin bude Helsinki. Međutim, vrtlog Drugog svjetskog rata sve je to omeo, pa je redoslijed domaćinstava izmijenjen. Tako je odlučeno da prijestonica Zemlje izlazećeg sunca najbolje sportiste svijeta ugosti 1964. godine, a Tokio je dobio prednost ispred Detroita, Beča i Brisela. Bio je to veliki izazov ne samo za Japan, nego i za cijeli azijski kontinent, jer su se prvi put na njemu održavale igre. Vrijedni Japanci su ozbiljno prionuli na posao i samo na uređenje Tokija potrošili za tadašnje vrijeme fantastičnu sumu novca od 2 milijarde i 700 miliona dolara.

Igre su održane od 10. do 24. oktobra, a Tokio je ugostio 5.151 sportistu (4.473 muškaraca i 678 žene) iz 93 zemlje. Rekord po broju takmičara iz Rima nije premašen, ali zato jeste po broju država, jer ih je u "vječnom gradu" bilo 84. Takmičenja su se odvijala u 19 sportova i 163 discipline (novi sportovi džudo i odbojka), a igre je otvorenim proglasio car Hirohito. Čast da pripali olimpijski plamen pripala je Jošinoriju Sakaiju, prvoj bebi rođenoj u Hirošimi 1945. godine poslije eksplozije atomske bombe, čime su Japanci ovom činu dali i antiratni karakter. Olimpijsku zakletvu u ime sportista položio je gimnastičar Takaši Ono.

Na igrama u Tokiju medalje je osvojila 41 zemlja. Najviše uspjeha imala je SAD sa 90 odličja (36, 26, 28), slijedili su: SSSR sa 96 (30, 31, 35) i Japan sa 29 (16, 5, 8). Jugoslavija je u ukupnom bilansu bila 19. sa pet medalja (2, 1, 2).

U istoriju olimpijskih igara ušla je gimnastičarka Sovjetskog Saveza Larisa Latinjina, koja je kolekciju medalja zaokružila na 18 (9, 5, 4) po čemu je i danas neprevaziđena.

Američki olimpijac Don Šolander osvojio je dotad rekordan broj medalja u plivanju - četiri zlatne sa tri svjetska i jednim olimpijskim rekordom. Tamnokosi i uvijek raspoloženi osamnaestogodišnji američki plivač nije imao dostojnog rivala u bazenu i zadivio je sportski svijet.

Pet "plavih" odličja

 Jugoslavija je u Tokio otputovala sa 76 takmičara u devet sportova (atletici, vaterpolu, veslanju, gimnastici, kajaku i kanuu, košarci, plivanju, vaterpolu i fudbalu). Bio je to za "plave" do tada najuspješniji nastup na igrama, jer je osvojeno pet odličja (isto kao i u Amsterdamu 1928. godine, ali su ove u Tokiju bile sjajnije). Medalje su prigrabili gimnastičar Miroslav Cerar (zlatna na konju sa hvataljkama i bronzana na vratilu), Branislav Simić bio je najbolji u srednjoj kategoriji u rvanju grčko-rimskim stilom, vaterpolisti su osvojili srebro, dok je Branko Martinović bio treći u perolakoj kategoriji u rvanju grčko-rimskim stilom.

Prvi zlatni trofej za jugoslovensko rvanje osvojio je Branislav Simić, koji je u ekipu uskočio gotovo u posljednji čas. Razlog za kolebanje selektora bili su Simićevi neuspjesi u Melburnu (1956) i Rimu (1960), kada je završavao nastupe još u eliminacijama. Međutim, Simić je u Tokiju pokazao da je u sjajnoj formi. Poslije tri pobjede, rvao je neriješeno sa Rusom Valentinom Olejnikom, imao najmanje negativnih poena i tako osvojio zlato. Bronzu u rvanju osvojio je Branko Martinović, ali se može slobodno reći da je ona bila zlatnog sjaja. Kada je stigao u Tokio imao je šest kilograma više nego što je bilo dozvoljeno u perolakoj kategoriji. Borio se sa protivnicima i kilažom pri tom ulažući ogromne napore. Gotovo da ništa nije jeo, spavao je u gumenom odijelu i skidao gram po gram. U prva četiri kola ostvario je tri pobjede i jedan remi i već tada je bio obezbijedio bronzano odličje. Tada mu je rukovodstvo jugoslovenske ekipe zabranilo da nastavi takmičenje, jer je bilo evidentno da više nije u stanju za tako nešto. Totalno iscrpljen otišao je u olimpijsko selo i spavao bez prekida 16 časova.

Jugoslovenska gimnastika se zahvaljujući Miroslavu Ceraru vratila olimpijskim medaljama poslije punih 28 godina (Leon Štukelj, Berlin 1936). Cerar je na konju sa hvataljkama bio bez premca sa 19,525 bodova ostavivši iza sebe čak 129 rivala. Kolekciju je upotpunio bronzom na vratilu.

Iako su osvojili srebro vaterpolisti Jugoslavije (Milan Muškatirović, Zlatko Šimenc, Božidar Stanišić, Anton
Nardeli, Mirko Sandić, Ozren Bonačić, Frane Nonković, Ivo Trumbić, Vinko Rosić, Zoran Janković, Karlo Stipanić) su bili pravi tragičari, jer ih je samo jedan gol udaljio od prvog mjesta. Primili su ga u posljednjim sekundama igre protiv Italije. "Plavi delfini" su taj meč dobili sa 2:1, što je bilo dovoljno tek za drugo mjesto. Jugoslavija je u kvalifikacionoj grupi savladala SAD sa 2:1, Holandiju sa 7:2, Brazil sa 8:0, u polufinalnom meču pala je Belgija (6:2). Potom su uslijedile tri utakmice u finalnoj grupi. Poslije remija sa Mađarima, 4:4, savladan je SSSR sa 2:0 i Italija sa 2:1.

Meksiko Siti

 Domaćin 19. olimpijskih igara modernog doba, koje su održane od 12. do 27. oktobra 1968. godine, bio je Meksiko Siti (pobijedio u trci sa Detroitom, Lionom i Buenosom Ajresom). Prvi put u istoriji olimpizma se desilo da se grad koji je ugostio najbolje sportiste svijeta nalazi na tako velikoj nadmorskoj visini (čak 2.277 metara iznad površine mora). To je primoralo takmičare da se pripremaju u uslovima koji su ih čekali na razrijeđenom vazduhu. Zbog toga su širom svijeta počeli da niču sportski centri na velikim nadmorskim visinama (Fon Rome u Francuskoj, Alma Ata u Sovjetskom Savezu, Sen Moric u Švajcarskoj). Tako razrijeđen vazduh omogućio je obaranje mnogih svjetskih i olimpijskih rekorda.

Na ovim igrama učestvovalo je 5.516 sportista iz čak 112 zemalja (4.735 muškaraca i 781 žena), koji su se takmičili u 20 sportova i 172 discipline. Bio je to do tada rekordan broj učesnika, ali i država učesnica.

Igre je otvorio predsjednik Meksika Gustavo Dijaz Orda, a olimpijski plamen prvi put je zapalila jedna žena. Bila je to meksička Indijanka Norma Enriketa Bazilio de Sotelo, koja se takmičila u atletici. U ime sportista zakletvu je položio njen kolega iz atletske reprezentacije Pablo Garido.

Medalje su u Meksiko Sitiju osvojile ukupno 44 države. Najuspješniji su bili Amerikanci sa 107 odličja (45, 28, 34), a slijedili su SSSR sa 91 (29, 32, 30) i Japan sa 25 (11, 7, 7). Jugoslavija je u ukupnom bilansu bila na 16. mjestu.

Igre 1968. godine ostaće upamćene po nekoliko vrhunskih ostvarenja. Najviše medalja osvojila je čehoslovačka gimnastičarka Vera Časlavska (četiri zlatne i dvije srebrne), ali svi su se najviše divili sjajnim atletskim rekordima u skoku udalj, troskoku, trkama na 100, 200 i 400 m i u trkama štafeta - sve u muškoj konkurenciji. Sigurno najveći podvig napravio je Amerikanac Bob Bimon, koji je postavio novi svjetski rekord u skoku udalj sa za to vrijeme fantastičnom daljinom od 8,90 metara (rekord odolijevao sve do Svjetskog prvenstva u Tokiju 1991. godine). Ne treba zaboraviti ni Ala Ertera (SAD), koji je zabilježio četvrti uzastopni trijumf u bacanju diska. Na olimpijskoj sceni debituju samostalno sportisti Demokratske Republike Njemačke (dotad su bili u zajedničkoj ekipi sa SR Njemačkom) i osvajaju 25 medalja ( 9, 9, 7).

Đurđa Bjedov

 Jugoslavija je učestvovala sa 69 sportista u 11 sportova (atletika, biciklizam, boks, vaterpolo, gimnastika, jedrenje, kajak i kanu, košarka, plivanje, rvanje, streljaštvo) i osvojila osam medalja, tri zlatne, tri srebrne i dvije bronzane. Odličja su prigrabili: plivačica Đurđa Bjedov (zlato i srebro), gimnastičar Miroslav Cerar (zlato), vaterpolisti (zlato), košarkaši (srebro), rvači u grčko-rimskom stilu Stevan Horvat do 70 kg (srebro) i Branislav Simić do 87 kg (bronza), te bokser Zvonimir Vujin u poluveleter kategoriji (bronza). Prvi put "plavi" su osvojili olimpijske trofeje u plivanju, košarci i boksu.

Najveće iznenađenje priredila je Đurđa Bjedov, koja je na 100 metara prsnim stilom osvojila zlatnu medalju u vremenu 1:15,8, što je tada bio novi olimpijski rekord. Sjajan nastup u Meksiko Sitiju upotpunila je srebrom na duplo dužoj dionici, koju je isplivala za 2:46,4. Treba dodati da je ona bila prva žena, koja je za Jugoslaviju osvojila olimpijsko zlato, ali ujedno i prva vlasnica najsjajnijeg odličja na 100 metara prsno, jer je ta disciplina prvi put plivana upravo na Olimpijskim igrama 1968. godine. Ponovo je briljirao gimnastičar Miroslav Cerar, koji je, kao i četiri godine ranije u Tokiju, bio bez premca na konju sa hvataljkama.

Poslije tri srebrne medalje konačno su se pozlatili i "plavi delfini". U odlučujućem meču za zlatno odličje vaterpolisti Jugoslavije (Karlo Stipanić, Ivo Trumbić, Ozren Bonačić, Uroš Marović, Ronald Lopatni, Miroslav Poljak, Zoran Janković, Dejan Dabović, Đorđe Perišić, Mirko Sandić, Zdravko Hebel) su tek poslije produžetaka savladali SSSR sa 13:11 (ostali rezultati "plavih": UAR 13:2, DR Njemačka 4:4,
Meksiko 9:0, Holandija 7:4, Italija 4:5, Grčka 11:1, Japan 17:2 Mađarska 8:6).

I košarkaška reprezentacija Jugoslavije (Aljoša Žorga, Radivoje Korać, Zoran Marojević, Trajko Rajković,
Vladimir Cvetković, Dragoslav Ražnjatović, Ivo Daneu, Krešimir Ćosić, Damir Šolman, Nikola Plećaš, Dragutin Čermak, Petar Skansi) je briljirala na olimpijskom turniru, ali je zapela na posljednjoj stepenici. Poslije šet pobjeda u prvoj fazi takmičenja i jednog poraza od SAD (Panama 96:85, Portoriko 93:72, Senegal 84:65, SAD 58:73, Italija 80:69, Španija 92:79, Filipini 89:68) "plavi" su u polufinalu savladali SSSR sa 63:62. U finalu ništa nisu mogli protiv raspoloženih Amerikanaca koji su trijumfovali sa 65:50.

Abebe Bikila

 Prvi maratonac koji je odbranio olimpijsku titulu bio je Etiopljanin Abebe Bikila, iako je samo mjesec prije trke operisao slijepo crijevo. Za razliku od Rima 1960. godine, kada je trčao bos, u Tokiju su za njega napravljene specijalne patike. Trčao je bravurozno i postigao jedno od najboljih vremena u istoriji olimpijskih maratona (2 časa, 12 minuta i 22 sekunde).

Nemiri

 Devet dana prije početka igara na Trgu tri kulture u Meksiko Sitiju došlo je do pravog malog rata, krvavog oružanog sukoba vojske i studenata. U tim uličnim obračunima bilo je 260 mrtvih i više stotina ranjenih, među kojima je bilo mnogo žena i djece. Među poginulima bila je i argentinska novinarka Marija Fručeli, koja je trebalo da izvještava sa Olimpijskih igara. Sukobi su su proširili i na druge dijelove grada, pa čak i u neposrednu blizinu olimpijskog sela, gdje je već bio smješten najveći broj sportista. Jednog trenutka čak je izgledalo da može doći do odlaganja igara, međutim, MOK je 4. oktobra izdao proklamaciju kojom je prekinuta neizvjesnost. U njoj se kaže da su meksički studenti dali garanciju da ništa neće omesti održavanje igara. Tako je i bilo.

(Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.