LICA DESPOTIZMA - Tirani i suvereni obilježili istoriju

Erik Karlton
Dodaj glassrpske.com kao Google izvor
Foto: LICA DESPOTIZMA - Tirani i suvereni obilježili istoriju

U naprednim, pismenim društvima ljudi očekuju da im se omogući da učestvuju u političkim zbivanjima, zato što ova društva obično imaju stepen političke stabilnosti koji omogućava takvo učešće. Kod tirana toga nema.

Međusobno dijametralno su suprotni slučajevi diktature u staljinističkoj Rusiji i nacističkoj Njemačkoj. U komunističkom režimu u Istočnoj Njemačkoj bio je to Erih Honeker

****************************

Despotizam se mora razlikovati od drugih izraza koji se u svakodnevnom govoru često koriste kao njegovi sinonimi. Autokratija je jedan kišobranski izraz koji pokriva despotizam, tiraniju i, u izvesnim slučajevima, totalitarizam; može se grubo izjednačiti s našim savremenim terminom diktatura. Despot (na grčkom despotes) jeste onaj ko pribegava samovlasti; despotizam, prema tome, označava stil ili način liderstva. Tiranija (tiranin, na grčkom tirannos), s druge strane, odnosi se na neustavni postupak prilikom dolaženja na vlast i držanja vlasti.

....U naprednim, pismenim društvima, ljudi očekuju da im se omogući da učestvuju u političkim zbivanjima, zato što ova društva obično imaju stepen političke stabilnosti koji omogućava takvo učešće, i, uz to, snažnu, privredno aktivnu srednju klasu. Interesantno je pomenuti da je upravo ova klasa prva pružila podršku nacističkom režimu u Nemačkoj, tridesetih godina ovoga veka. Totalitarizmu je, očigledno, najpogodnije tamo gde je malo institucionalnih ograničenja u državnoj upravi, i gde nema jače tradicije otpadništva. On takođe buja tamo gde je ograničen pristup informacijama i gde postoji doslovna kontrola medija. Bilo kakva vrsta difuzije moći ili nesputane razmene ideja, nesumnjivo je prokletstvo za autokratske sisteme.

Diktature sa dva kraja

...Pošto smo ukratko definisali pojmove, malo detaljnije razmotrićemo osnove i nosioce autokratske moći, a zatim i međusobno dijametralno suprotne slučajeve diktature u staljinističkoj Rusiji i nacističkoj Nemačkoj....

Prirodno je da će autokrata koji se oslanja isključivo na silu, opstati samo ukoliko ima vojsku odnosno policiju na svojoj strani, što u stvari znači; dotle dok ima para da ih plaća. kada ga ovi napuste kao u slučaju pokojnog persijskog šaha (Iran), on malo šta može da učini: pobeći će ili se suočiti sa streljačkim vodom, kao bračni par Čaušesku u Rumuniji.

Vojska i policija, dakle, predstavljaju glavna sredstva zastrašivanja. Despoti se oslanjaju na razgranate mreže agenata kako bi došli do dragocenih obaveštenja o neslaganjima i subverzijama. Specijalna "bezbednosna policija", kao što su KGB i njene prethodnice u Rusiji, pa SD/Gestapo u Nemačkoj, potrebna je ne bi li ulila potrebnu dozu straha, a, gde je potrebno, i kaznila prekršioce. Isplative su čak ogromne dividende ukoliko je bezbednosna policija odana režimu, mada, ako se javi i najmanja sumnja, zastrašivači i sami mogu biti zastrašeni, pa čak i likvidirani, kao u staljinističkoj Rusiji.

Kao nosioci zastrašivanja, vojska i policija svoj opstanak vezuju za nekog političkog sponzora, ili više njih, obično nekog autokratu. U komunističkom režimu u Istočnoj Nemačkoj bio je to Erih Honeker; istina, suprotno istočnonemačkom slučaju, kada je autokrata svrgnut, ove službe mogu da opstanu i da služe i novog gospodara. Takvi visoko birokratizovani sistemi državne bezbednosti često se odlikuju i suptilnim stepenom korumpiranosti, koji može da naškodi njihovoj efikasnosti - organizacioni ciljevi slabe pred iskušenjem zvanim lična dobit. Korupcija raznih vrsta endemska je pojava za takav sistem i nije nepoznata čak ni tamo gde postoji snažna ideološka opredeljenost.

Vlast u drevnoj Kini

Tipično je da se autokratske potrebe prenose sistemom administrativnih naredbi. Naredbe se daju s pretpostavkom poslušnosti koja se ne dovodi u pitanje, a kako su ove naredbe u biti prinuda, u potčinjenima se generiše navika nekritičke pokornosti, u stvari potčinjenosti i poniznosti. Službenici takvoga sistema uzimaju ovo kao normalno, i sprovode instrukcije bez ozbiljnijeg razmišljanja. Tako se takve naredbe, recimo pogubljenja nedužnih talaca - što je sasvim uobičajeno u ugnjetavačkim režimima u vreme rata - prihvataju kao nešto neophodno, čak rutinsko. Važni su ciljevi, ne sredstava. Ovo privikavanje na poslušnost bez razmišljanja posebno je očigledno tamo gde se autokrata smatra nezamenjivim ili, još bolje, ukoliko mu se pripisuje nadljudski stepen nepogrešivosti, kakav je bio slučaj s božanskim vladarima drevne Kine i Japana, na primer. Tamo gde je ovakva ideološka podrška slaba, obično postoji velika moć koja može da demorališe i skrši otpor.

Međutim, ni u jednom slučaju vlast ne traje večno; kad autoritet počne da slabi, doći će i do razvodnjavanja autokratskih naredbi, tokom njihovog prenošenja s jednog stupnja na drugi u komandnoj strukturi; može nastupiti i istrošenost, pa se naredbe "preusmeravaju", u stvari prenebregavaju. To se dogodilo u Nemačkoj poslednjih dana Trećeg rajha: Albert Šper ignorisao je Hitlerovu naredbu da se unište svi industrijski resursi u zemlji pre nego što ih Saveznici, koji su nadolazili, zauzmu. On je znao da Nemačka mora da živi čak i ako Treći rajh ne preživi. Kao poslednja mogućnost - koju iziskuju potrebe sistema ili organizacije - dolazi pogubljenje despota, što su pokušali nemački generali u bombaškoj zaveri jula 1944. godine. Hitler je preživeo ovaj atentat, kako to već dobro znamo, i strahovito se osvetio onima koji su učestvovali u njegovoj pripremi. Ali čak i da je on tada bio ubijen, ne postoje nikakve garancije da bi se stvari suštinski promenile nabolje.

Vladavina

Vječita dilema je u stvari kako opisati fenomen i istoriju despotske vlasti i ličnosti samih despotskih vladara - Ivana Groznog, Idi Amina, Huana Perona, Staljina, Čaušeskua... Ako za nekog vlastodršca kažemo da je despot, možemo pritom misliti na neke crte ličnosti izražene za takav mentalni sklop, ali se može govoriti i o nekim ovlašćenjima vlastodršca. Zanimljiv je i vjerski despotizam koji se takođe opisuje, pljačkaški, apsolutistički, crkveni despotizam, vojni... Na kraju savremeni čovjek susreće se i sa skorojevićkim despotizmom!

(Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.