Foto: Karl Bilt -ZADATAK MIR - Sudbinski papir potpisan u Beogradu
Holbrukovim dogovorom u Beogradu 19. jula Karadžićevo pitanje je splaslo i prestalo biti veliko medijsko pitanje.
Samim tim je i otpalo kao konkretna pretnja predizbornoj kampanji koja je polako već počela, što je bio veliki uspjeh. Pod pritiskom cijeli politički sistem Republike Srpske. Dugi pregovori Slobodana Miloševića i Holbruka o poziciji Radovana Karadžića
Nakon nekoliko dana medijske debate, Frovik (Robert) je sada odlučio da povuče svoju odluku o odobravanju učešća SDS-a na izborima ukoliko Karadžić ne napusti mesto predsednika partije. U privatnom razgovoru mi je rekao da namerava da koristi isto to oružje da bi isterao Karadžića iz Republike Srpske. To je bio njegov zahtev.
Bio sam zabrinut kakav će to uticaj imati na izbore koji su se primicali. Ako se Frovik svojim izjavama dovede u mat-poziciju da mora doneti odluku da SDS ne sme učestvovati na izborima, zapašćemo u komplikovanu situaciju. Različite opozicione partije u Republici Srpskoj koje su polagale velike nade u naredne izbore odmah bi se našle u jednoj nemogućoj situaciji. Rekli su mi da bi se oni u tom slučaju povukli i bojkotovali izbore. U Republici Srpskoj jednostavno ne bi bilo izbora, a bez tih izbora ne bi bilo moguće ni uspostaviti zajedničke institucije. Smatrao sam da, nažalost, Frovik nije imao dovoljno snage da sprovede zahteve koje je bio postavio. Bili smo na putu ka situaciji koja je bila opasna po nas same.
Poslije velike diskusije koja se razvila u vezi s tim, naročito na sastanku kontakt-grupe u Londonu 1. jula, Vašington je odlučio da zamoli Ričarda Holbruka da navrati do ovog regiona i pogleda može li razmrsiti čvorove koji su se odjednom stvorili. U utorak, 16. jula, ponovo smo sedeli u mojoj kancelariji u Sarajevu i razmišljali šta da radimo.
Holbruk nije bio baš oduševljen manevrima u koje se Frovik upustio, zbog rizika koje su ti manevri nosili sobom, ali je bio vrlo zabrinut zbog američke medijske slike po kojoj je Karadžić još uvek bio prisutan i po kojoj je ulagano vrlo malo truda u to da bude doveden u Hag. On je sada nameravao da napravi korak dalje i osigura se da je Karadžić bio "izvan moći i izvan zemlje". Nameravao je da opet pripreti sankcijama.
Dao sam mu dva memoranduma u kojima sam ocenio stanje. Jedan memorandum je predstavljao političku procenu, a drugi procenu pretpostavki za vojnu operaciju i političkih napora koji će biti potrebni prilikom jedne takve operacije. Moj zaključak je bio sledeći: ako smo hteli postići nešto radikalnije od onoga što je dosad postignuto, onda to neće biti moguće bez vojne operacije koja će imati za cilj hapšenje Karadžića.
Pritiskom se možda mogao i izvršiti nekakav manevar sa SDS-om - Karadžić je u svakom slučaju bio sprečen da preduzima bilo kakav oblik javnih nastupa ili delatnosti, čime su mu krila bila dobrano potkresana, ali sam ocenio kao isključeno da ga je političkim i ekonomskim sredstvima moguće naterati da napusti zemlju.
Stoga je bilo logično da se započne planiranje jedne vojne operacije. Holbruk se doduše slagao s tim, ali je smatrao da je bilo moguće isterati Karadžića iz zemlje, a osim toga je i konstatovao da u Vašingtonu nisu postojale pretpostavke za usvajanje vojnog rešenja ovog problema. Morali smo svako na svoj način pokušati da iskoristimo ono malo instrumenata vlasti koje smo eventualno imali.
Holbruk je napravio nekoliko krugova tamo-amo, poput kakvog diplomatskog čunka, uz ogromno prisustvo medija, po čemu je na neki način već bio prepoznatljiv u ovom regionu. Krešendo svega toga bilo je jedno duže noćno većanje u Beogradu koje se završilo još jednim potpisanim papirom o njegovoj budućnosti.
Ovo je, naročito u američkim medijima, predstavljeno kao nešto jako veliko, što je pokazivalo da su jedino Amerikanci bili u stanju da postignu nešto u svetu. To, međutim, konkretno nije značilo baš bogzna šta novo. Papir koji je potpisan potvrđivao je da obaveze preuzete 22. maja i dalje vrede, kao i prenos svih Karadžićevih ovlašćenja na Biljanu Plavšić od 30. juna. Ono što je dodatno bilo je da Karadžić de fakto napušta mesto predsednika partije sve dok ne bude izabran novi predsednik. ovo poslednje je bilo važno, jer je značilo da Frovik ne mora ispuniti svoju pretnju, ali ono što je postavljeno kao konačni cilj ove runde pregovora, a to je da se Karadžić istera iz zemlje, nije bilo postignuto.
Tokom dva meseca intenzivnog rada mi smo, van svake sumnje, obavili većinu konkretnog posla, a oni su se samo pobrinuli za završnu obradu produkta i ambalažu. Ono što je, međutim, bilo važno jeste da smo marginalizovali Karadžića kao javnu i uočljivu političku snagu, ponizili ga i izložili ceo politički sistem Republike Srpske jakom pritisku u vezi s tim pitanjem. To je predstavljalo dobru osnovu.
Ali, pitanje još nije bilo rešeno. U pismu naslovljenom direktno na ministre spoljnih poslova EU i u jednom memorandumu koji sam poslao u Vašington, rekao sam da smo sada postigli sve što se u ovom pitanju može postići političkim putem. Ako bismo hteli da nastavimo, što je po mom mišljenju bilo neophodno, onda je moralo doći do direktne vojne operacije s ciljem hapšenja Karadžića. Pri tom sam naveo političke pretpostavke i vremenske okvire za tu operaciju koju sam smatrao i mogućom i neophodnom.
Ono što je bilo važno jeste da smo sada mogli nastaviti sa svim ostalim pitanjima čije je rešavanje bilo donekle usporeno, zbog toga što smo bili prinuđeni da pažnju posvetimo ovome, ali sam bio sasvim siguran da će ovo pitanje ponovo iskrsnuti.
(Nastaviće se)
Holbrukovim dogovorom u Beogradu 19. jula Karadžićevo pitanje je splaslo. Samim tim je i otpalo kao konkretna pretnja predizbornoj kampanji koja je polako već počela, što je bio veliki uspeh. Poneki su bili frustrirani, jer našem teškom radu koji je trajao sedmicama nije odato nikakvo priznanje, dok je jedna brza akcija koja je najvećim delom počivala na rezultatima našeg rada i kojom se nije uspelo postići nešto naročito više od toga slavljena kao izvrsna.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.