Foto: Karl Bilt -ZADATAK MIR - Niko ne želi da bude pod tuđom vlašću
Mostar je bio ključ funkcionisanja tzv. Federacije između Muslimana i Hrvata, koja je osnovana u februaru 1994. Kontakt-grupa je sada govorila o Bosni kao uniji između Federacije i Srba, ali se nije znalo da li će tako i biti. Vladavina majoriteta - u ma kojoj kombinaciji - bila je i jeste neprihvatljiva za manjinske grupe u Bosni i Hercegovini
... Usledilo je nekoliko dana pregovora u Ženevi pre nego što je ponovo bilo vreme da se vratim u područje direktno zahvaćeno ratom.
Put je ponovo vodio kroz Mostar, koji je imao ključnu ulogu u celoj bosanskoj drami. Kao i mnogi drugi gradovi, i Mostar je pre rata bio mešavina Hrvata, Muslimana i Srba, ali je ubrzo postao fokus hrvatskih napora da osnuju svoj "glavni grad" u Bosni. Smatrali su da Muslimani imaju Sarajevo, Srbi Banjaluku i da je bilo pravo da i hrvatska manjina dobije "svoj" grad. Za Muslimane je to, međutim bio užas, delimično jer su smatrali da i oni imaju isto toliko pravo na taj grad i na život u njemu, a delimično jer su s pravom strahovali da bi Mostar pod hrvatskom upravom bio glavni grad jednog dela zemlje koji bi se najpre de facto a zatim de jure mogao izdvojiti iz Bosne i postati deo Hrvatske.
Mostar je bio ključ funkcionisanja tzv. Federacije između Muslimana i Hrvata, koja je osnovana u februaru 1994.
Cilj moje posete Mostaru ovoga puta bio je prvenstveno sastanak sa predsednikom Federacije Krešimirom Zubakom, koji je bio i lider bosanskih Hrvata. Za to nije bilo vremena prilikom moje brze posete Mostaru pre četrnaest dana, kad sam se sastao sa Hasanom Muratovićem. Tada sam bio samo na muslimanskoj, istočnoj strani reke Neretve, dok je sada bio red na hrvatski, zapadni deo. Zubak me je primio u kući koja mu je stajala na raspolaganju - formalno gledano, međutim, predsednik Federacije imao je sedište u Sarajevu.
Zubak je staložen, relativno gledano konzervativan Hrvat, poreklom iz plodne Posavine, koja se nalazi na severu zemlje. Rodni grad mu je Doboj. Zahvaljujući pitomosti kraja iz kog potiče, primećuje se izvesna razlika između njega i onih izrazitih nacionalista koji potiču sa škrtih hercegovačkih brda.
Zubak nije hteo ni da čuje o nekim dodatnim ustupcima Srbima od strane međunarodne zajednice i nije video nikakvih pretpostavki za skori prekid vatre. Trebalo nam je mnogo vremena da ga nateramo da prihvati činjenicu da su se snage za brzo dejstvo RRF grupisale u hrvatskim delovima Bosne. Te snage su se već nalazile u Tomislavgradu i po brdima koja su ležala severno iznad njega. Zubak se žalio da njega za to niko nije pitao i da iznenadno pojavljivanje tako velikih vojnih snaga u tako malim mestima dovodi do velikih problema.
Tu je bio u pravu, ali je problem ležao u tome što su sve dozvole izdate od strane, formalno gledano, legitimne vlade u Sarajevu, koja je u praksi bila samo muslimanska, a ta vlada, naravno, nije ni pitala Hrvate na koje se to odnosilo, niti razgovarala sa njima.
Time smo došli do problema koji sprečavaju sankcionisanje Federacije. Zubak se, doduše, slagao s konstatacijom da sve napreduje mnogo sporije nego što je bilo planirano, ali je rekao da su za to postojali razlozi. Konstrukcija iz Vašingtona, objektivno gledano, bila je komplikovana. Osim toga, više se bavilo vođenjem rata nego pripremanjem mira. Treba dodati još i to da hrvatska strana nije bila sasvim sigurna kako bi mogli izgledati politički delovi konačnog mirovnog dogovora i da su, možda, zbog toga želeli da drže otvorena vrata i za druge mogućnosti.
Kontakt-grupa je sada govorila o Bosni kao uniji između Federacije i Srba, ali se nije znalo da li će tako i biti. Možda će umesto toga doći do unije između tri republike o čemu se ranije govorilo i on je verovao da su Srbi bili za to više zainteresovani. U tom slučaju Hrvati bi dobili svoju republiku. "Ali", rekao je Zubak, "moj cilj je ostvarenje Federacije."
Dodao je i to da je od odlučujućeg značaja da se izbegne "majorizacija", da jedna grupa, dakle, ima većinu, upravlja Bosnom i radi šta hoće, bez ikakvog obzira prema drugima. I upravo u tome je ležala i leži srž problema bosanske drame. Nijedna od ove tri grupe, u stvari, ne prihvata da bude pod tuđom vlašću. Hrvati ne žele da Muslimani dominiraju. Isto važi i za Srbe. A Muslimani ne žele dominaciju Srba, Hrvata ili neku moguću kombinaciju i jednih i drugih.
Vladavina majoriteta - u ma kojoj kombinaciji - bila je i jeste neprihvatljiva za manjinske grupe u Bosni. Strahuje se, jednostavno, od nasilja. A problem se dodatno komplikuje time što svaka grupa može doživeti da je upravo ona ugrožena, zavisno iz koje se perspektive gleda. Muslimani su sigurno bili ubedljivo najveća grupa u Bosni, ali su sebe i pored toga doživljavali kao ugroženu manjinu, pošto su videli Srbiju i Hrvatsku, koje su obe bile veće i imale i ambicija i resursa. Ali, kao što su Muslimani videli potrebu da se zaštite od pretnje ili pritiska sa srpske ili hrvatske strane na području nekadašnje Jugoslavije u celini, isto tako su se i Srbi i Hrvati mogli osećati kao potisnuta manjina u Bosni, u kojoj dominiraju Muslimani.
(Nastaviće se)
U toku oblikovanja mirovnog plana leta 1994. bilo je predloženo da u Mostaru tokom prelaznog perioda bude smeštena administracija EU. U hotelu "Ero", u zapadnom delu grada, koji je najgore razoren, bila je već gotovo godinu dana smeštena administracija Evropske zajednice u Mostaru, EUAM - koja je pokušavala da iz jedne teške situacije izvuče što je moguće više. Bivši gradonačelnik Bremena u Nemačkoj Hans Košnik uzeo je na sebe zadatak da bude šef administracije u Mostaru.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.