Kako su se udavale i živjele crnogorske princeze (6)

Dosljednost vlastitom stilu

Jelena poslije nekog vremena provedenog u Aleksandriji ponovo počela da traži novac da bi ga trošila u dobrotvorne svrhe. Odmah je saznala za najbjednije slučajeve u okolini i napravila spisak

O kraljici se dosta saznalo i od njenog voljenog unuka Hajnriha od Hesena, Mafaldinog sina.

Godine 1937. kraljica je došla u Njemačku da bi pomogla svojoj kćeri Mafaldi, koja je bila bolesna od upale pluća.

Jednog dana, u gradu Kaselu, dok je bila u šetnji, Jelena se slučajno sudarila sa čovjekom koji je bolovao od Parkinsonove bolesti. Kraljica mu se približila i pitala ga da li zna za “bugarsku terapiju”, koja se pokazala veoma efikasnom u liječenju postencefalnog parkinsonizma.

Čovjek je bio veoma neprijatan i, prije nego što se udaljio, psovao je i prijetio, a malo je falilo da Jelena bude prebijena. Nezavisno od toga što je doživjela neprijatnu i opasnu situaciju, kraljica je kasnije tog čovjeka uporno tražila jer je željela da mu pomogne. Kada ga je pronašla, uspjela je da ga ubijedi da se podvrgne terapiji.

Kao i druge žene

Kraljičina kćerka Đovana u svojom sjećanjima piše da je njen suprug, bugarski kralj Boris III, razgovarao sa kraljicom o biljci velebilje, koju je koristila za liječenje upale mozga. Mnogi ugledni rimski ljekari postali su pobornici te terapije, a bio je formiran i istraživački centar.

Po sjećanju unuka Simeona, Đovaninog sina, kraljica ni u izgnanstvu, u Aleksandriji, nikada nije izašla na ulicu a da prethodno nije napunila yepove novcem i dijelila prosjacima.

Jednom prilikom dok su prolazili automobilom, spazili su čovjeka koji je po pozi koju je bio zauzeo djelovao kao nesrećnik bez nogu. Kraljica mu se približila i dala sav novac koji je imala u yepu.

Par sati kasnije, pri povratku, ugledali su tog istog čovjeka kako hitro korača.

Kraljica se nije naljutila na ovog prevaranta već je sažaljivo prokomentarisala: “Mora da je onaj čovjek veoma siromašan kada čini ovako nešto.”

Kraljica je u Aleksandriji nastavila da se bavi ribolovom i čini dobra djela.

Njena unuka Marija Ludovika Kalvi, Jolandina kćerka, bila je očevidac kada je Jelena poslije nekog vremena provedenog u Aleksandriji ponovo počela da traži novac da bi ga trošila u dobrotvorne svrhe. Odmah je saznala za najbjednije slučajeve u okolini i napravila spisak.

Brzo se pročuo glas o njoj, pa se svakodnevno povećavao broj molilaca. Kada joj je ponestalo novca, grof Đorđe Kalvi di Begalo, Jolandin muž, odlazio je, po njenoj molbi, u aleksandrijske zlatare i prodavao njeno porodično blago. To su bile zlatne poluge, ogrlice i druge dragocijenosti. Na taj način je dolazila do novca, koji je ponovo dijelila sirotinji. Jednostavno, takva je bila i ostala kraljica Jelena.

Kada je izbio Prvi svjetski, rat Italija se deklarisala kao neutralna, odvojila se od Austrije i Njemačke i pridružila englesko-francusko-ruskom savezu. Jelena je tada, kao i uvijek, ostala vjerna svom stilu, ponašajući se više kao obična žena nego kao kraljica.

Nije se miješala u politiku, niti zauzimala javne političke stavove. U svim istorijskim dokumentima ostalo je zapisano da je plakala onoga dana kada je objavljen rat Austriji. Ponašala se kao i sve druge majke, sestre i supruge koje su imale sinove, braću i muževe koje je rat pozivao.

Pošto se okupila masa naroda na Trgu Kvirinale, kraljevska porodica se pojavila na balkonu i svi su vidjeli kraljicu kako saginje glavu, zatim plače i maramicom briše suze.

Teritorijalna bolnica

Vila Kvirinale je pretvorena u bolnicu, a kralj i kraljica su se 1914. godine preselili u vilu Savoja. Kraljica je za kratko vrijeme organizovala i opremila bolnicu sa 250 kreveta. Bolnica je nazvana Teritorijalna bolnica br. 1 i bila isključivo namijenjena za “vojnike iz trupe”.

Po kraljičinim uputstvima, luksuzna rezidencija je za nepuna dva mjeseca znatno promijenila izgled. Jelena je svakodnevno odlazila u Kvirinale i tamo provodila cijeli dan, a nerijetko i noć. U bolnici je na snazi bila naredba, da se, ukoliko je neki vojnik bio u teškom stanju, kraljica odmah obavijesti. Ona bi na poziv, u bilo koje doba dana i noći, došla u ambulantu. Često su njeni blagovremeni dolasci i praktično iskustvo pomogli da se vojnici otrgnu od smrti.

Potresna je priča Flore Antonioni u knjizi “Dvije žene u italijanskom kraljevstvu”, gdje opisuje čestito materinsko ponašanje kraljice Jelene u trenucima u kojima nije mogla da pomogne jednom teško ranjenom bergenskom vojniku.

Klinika kraljice Jelene

I danas u Kaselu postoji klinika “Kraljica Jelena”. Ova klinika osnovana je tih godina njenim dobrovoljnim prilogom. Godine 1933. osnovan je Veliki institut za liječenje raka, koji i danas nosi ime kraljice Jelene.

(Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.