Foto: ISTORIJA LjUBAVNICA - Romantična priča o domorotkinji i kapetanu
Domorotkinje su mnogo štošta imale da dobiju od svojih bijelih partnera. Pristup izrađenoj robi, metalnim čajnicima i pamuku, na primjer, oslobađao ih je tegobnih zadataka poput zagrijavanja vode užarenim kamenjem i štavljenja kože.
Hiljade domorotkinja nisu imale idilične veze sa svojim bijelim kolonijalnim partnerima, koji su odbacivali svoje "seoske žene" kao da su im tek ljubavnice, iako su prošli kroz obred braka
Junakinja jedne od najromantičnijih priča u Severnoj Americi jeste Pokahontas, lepuškasta i živahna ćerka moćnog poglavice. Maja 1607. ta dvanaestogodišnjakinja posmatrala je kako se njen otac priprema da pogubi kapetana Džona Smita, utemeljitelja i vođe kolonije u Česapik zalivu. Pokahontas, koja se možda onako tinejdžerski zatreskala u otresitog i harizmatičnog belca, bacila se pored njega na kamen na gubilištu, držeći njegovu bradatu glavu u svojim šakama i uspešno se založivši za njegov život…
Priča o Pokahontas je plemenita i romantična, a činjenica da je umrla u ranim dvadesetim, pre nego što je Rolf stigao da se od nje umori, toj pripovesti daje i tragični završni ton. No, hiljade drugih domorotkinja imale su manje idilične veze sa svojim belim kolonijalnim partnerima, koji su odbacivali svoje "seoske žene" kao da su im tek ljubavnice, iako su prošli kroz obred braka.
…Život na severnoameričkoj granici i u zaleđu gde se pretežno trgovalo krznom bio je surov. Surova priroda - zaslepljujuće mećave i kamenito tlo - često je delovala neprijateljski. Glad, kao i neumoljiva zima, nastupala je periodično. Opasnost je vrebala odasvud: iz šumske divljine gde su medvedi i druge zveri odbijali upade uljeza, kao i u turobnim naseljima koja su ugrožavali neprijateljski raspoloženi domoroci. Usamljenost i strah bili su endemični; žene zarobljene na osamljenim farmama često su zapadale u ludilo.
U nesigurnom svetu kakva je bila provincijalna kolonijalna Severna Amerika, sudbina krznarskih postaja i misija, kao i celih naselja, zavisila je od toga kako se lokalne vođe, domoroci i belci, međusobno ophode. Ali raseljeni domoroci, opustošeni uvezenim bolestima i alkoholom, i nestrpljivi belci, sigurni u svoju rasnu i moralnu superiornost, nisu mogli da nađu načina da jedni drugima postanu čvrsti saveznici. Prilično često bi skliznuli u ogorčeno neprijateljstvo.
U doba kad je živela Pokahontas, u ranom sedamnaestom veku, domorodačka društva bila su još uvek relativno netaknuta, sa jakom matrilinearnom tradicijom i plemenskim vladama koje su uključivale i moćne žene. Evropske pridošlice pogrešno su tumačile i osuđivale domorodačke kulturne običaje, posebno one koji su se ticali žena. Evropski kolonisti popreko su gledali na način života koji je obuhvatao i jednaka prava na razvod za žene. Prezirali su domorodački matrilinearizam kao posledicu nevernosti domorotkinja: čovek može da bude siguran da njegova krv teče žilama njegovih sestrića, izjavili su, ali nema takvu sigurnost kad je reč o deci sopstvene žene.
Neki Evropljani, međutim, obično oni koji su trgovali krznima, postali su prisno upoznati s domorodačkim načinom života, a nekolicina ih je usvojila takav stil življenja. Mnogo ih se više jednostavno prilagođavalo domorodačkim običajima kad je to odgovaralo njihovim interesima. Trgovci krznima, na primer, često su se ženili domorotkinjama prema urođeničkom obredu, a te su im "seoske žene" služile kao seksualne pratilje, snabdevačice hranom, tumači i vodiči, kao i ključna veza s pripadnicima plemena.
U početku su jedine žene na raspolaganju većini kolonista bile domorotkinje, a kasnije, i meleskinje. Belkinje koje su dolazile u kolonije bile su daleko malobrojnije od muškaraca, a često bi doputovale tek pošto bi po njih poslali rođaci ili verenici…
…Upravljačka tela, bilo krznarske kompanije ili vojna zapovedništva, često su izdavala uputstva o tom pitanju. Kompanija Hadsonskog zaliva, na primer, prvo je zabranila, a onda tolerisala mešane brakove, dok ih je konkurentska Severozapadna kompanija podsticala. U stvarnosti, međutim, ljudi ih tih ustanova i ostali trgovci krznima često bi ostavili svoje domorodačke žene i svoju decu mešane krvi.
Venčati se ili ne: i za belce i za domorotkinje, svaka je mogućnost imala i prednosti i mane. Celibat je imao najviše nedostataka, i izlagao je riziku muškarčev opstanak. Razlog tome bio je to što su domorotkinje bile partneri od neprocenjivog značaja, suštinski važne za poslovanje u trgovini krznima. Znale su kako da se snađu u divljini. Prevodile su jezike i običaje, i svoje muževe predstavljale svojoj rodbini. Mlele su i pekle žito, osnovnu namirnicu, i spravljale zimnicu da se odupru surovoj zimi. Izrađivale su odeću, mokasine i cipele za sneg, što je bio neophodni pribor trgovca krznom. Upozoravale su na izdajstva koja bi se spremala.
Domorotkinje su mnogo štošta imale da dobiju od svojih belih partnera. Pristup izrađenoj robi - metalnim čajnicima i pamuku, na primer - oslobađao ih je tegobnih zadataka poput zagrejavanja vode užarenim kamenjem i štavljenja kože. Kao posrednice, uvećavale su svoj uticaj i među belcima i među domorocima, a ponekad bi izmanevrisale i stvarnu moć. Uživale su u drangulijama koje su im poklanjali muževi krznari, i napuštale su domorodački običaj da jedu ostatke hrane za mužem.
Ali za razliku od svojih belih partnera, domorotkinje su plaćale visoku cenu za svoje veze. Kad bi ih zatvorili u utvrđenja, izlagane su propisima i predrasudama strane belačke kulture, bez izuzetka utemeljene na neobaveštenim i prezrivim pogledima na domorodačku civilizaciju. Pošto belci nisu uspevali da upražnjavaju seksualnu apstinenciju koju su domoroci koristili kao metod kontrole rađanja, te bi žene mnogo češće zatrudnele od svojih sestara. To je vodilo dodatnim komplikacijama i mukama na porođaju, kao i preranom starenju. Te su žene isto tako izlagane štetnim dejstvima nepoznatih bolesti i alkohola. Decu su morale da predaju mužu na staranje, kao što je nalagao patrijarhat (za razliku od domorodačkog matrijarhata).
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.