Foto: ISTORIJA EVROPE 1945 - 1992. - Jugoslovenski jeretici čamili u zatvorima
Koliko je uzan prostor nove slobode pokazalo se u slučaju Borisa Pasternaka i Aleksandra Solženjicina. Jedan od najvećih umjetnika ruskog jezika, Pasternak, 1958. godine je dobio Nobelovu nagradu za roman Doktor Živago, koji je štampan u Italiji (ne u Sovjetskom Savezu)
Intelektualni život Istočne Evrope poslije Staljinove smrti razlikovao se od zemlje do zemlje. U Jugoslaviji su i partija i država bile protiv takozvanih "reakcionarnih ideja", tako da su pojedini jeretici proveli više godina u zatvoru
Za vreme rata mnogi sovjetski intelektualci sanjali su o popuštanju političkog nadzora i većim kulturnim slobodama. U godinama posle rata bili su gorko razočarani. Počev od 1946. čitavom serijom dekreta pokriven je praktično svaki vid kulturnog života i uvedeno strogo ustrojavanje...
Postepeno poboljšanje dogodilo se posle diktatorove smrti… Hruščov je po mnogo čemu imao "oslobađajuće" dejstvo u sovjetskoj politici, ali je u pogledu kulture bio na strani konzervativaca. Više puta je jasno naglasio da nikad neće podržati objavljivanje "koještarija" - književnosti i umetnosti koje bi bile "ideološki štetne". Prema tome, čak i pod Staljinovim naslednicima svako umetničko delo moralo da ima poruku koja je, opet, bila u skladu sa partijskom linijom.
Koliko je uzan prostor nove slobode pokazalo se u slučaju Borisa Pasternaka i Aleksandra Solženjicina. Jedan od najvećih umetnika ruskog jezika, Pasternak, 1958. godine je dobio Nobelovu nagradu za roman Doktor Živago, koji je prethodne godine štampan u Italiji (ne u Sovjetskom Savezu).
Pasternak je bio primoran da se odrekne Nobelove nagrade, a sovjetski mediji su ga žestoko napali, nazivajući ga izrodom i izdajicom svoje domovine. Pri tom, Doktor Živago uopšte nije antisovjetski roman, samo je uperen protiv politike; kad je konačno dozvoljeno da bude štampan i u Rusiji, posle trideset godina, većina kritičara uopšte nije mogla da shvati zbog čega je u svoje vreme izazvao toliko zgražanje političkog vrha.
Za razliku od Solženjicina, Pasternak bar nije proteran iz sopstvene zemlje. Solženjicinov roman Jedan dan u životu Ivana Denisoviča nije bio samo veliki književni događaj već i politička senzacija - prvi opis života u nekom logoru za prinudni rad. I on je dobio Nobelovu nagradu (1970), a kod kuće su ga napadali da iskrivljava stvarnost i ima "patološku potrebu da se bavi marginalnim delom života Sovjetskog Saveza". Cenzura nije pustila njegov sledeći roman i on je konačno proteran iz Sovjetskog Saveza. Sličnu sudbinu doživeo je veliki broj sovjetskih pisaca, slikara, kompozitora, filmskih stvaralaca, baletskih igrača i muzičara…
Prekinuto je sa destaljinizacijom; autori "samizdat" romana su hapšeni i slati u radne logore. Liberalni izdavači su smenjeni; buldožerima su sklanjane izložbe slika na otvorenom prostoru, jer nisu imale zvanično odobrenje. Mora se priznati da su neke oblasti bile pod strožom kontrolom od drugih. Najgore su prolazile "partijske nauke" (filozofija, istorija, ekonomija i sl.). Međutim, i prirodne nauke su pretrpele veliku i dugotrajnu štetu od uplitanja političkog i birokratskog aparata, iako nisu bile pod strogim nadzorom.
Sovjetski kulturni život i dalje je bio u velikoj meri odsečen od ostalog sveta; mnogo stvaralačkog napora je osujećeno i ugušeno. Sovjetski pisci, umetnici i naučnici nisu bili manje vredni od svojih zapadnih kolega, ali nisu imali prilike da pokažu svoja umeća. Veliki deo stvaralačkog potencijala potopljen je zvaničnim zabranama. Tako je bilo sve do glasnosti, krajem osamdesetih godina.
U Istočnoj Evropi radikalni kulturni zaokret desio se posle 1945, odnosno kada su Sovjeti okupirali te države i komunisti došli na vlast. Od intelektualaca se očekivalo da postanu komunisti ili bar da na rečima podržavaju "novu stvar" i da prihvate njena specifično ruska obeležja, što je izazvalo još veću odbojnost, čak i među levo orijentisanom inteligencijom. Novi vladari s razlogom nisu imali poverenja u inteligenciju. Pokazalo se da su iza nacionalnih pobuna uvek stajali ratoborni intelektualci: pedesetih godina u Poljskoj i Mađarskoj, 1967 - 1968. u Čehoslovačkoj…
…Sa Čehoslovačkom je bilo sasvim drugačije: posle vojne intervencije 1968. godine usledile su dve decenije surove kulturne represije. Vodeći liberalni intelektualci izgubili su ne samo posao već i mogućnost da rade u struci. Onda su preuzeli glavnu ulogu u ilegalnoj borbi protiv vlasti, što je dobilo i simbolično priznanje kada je za novog predsednika slobodne Čehoslovake 1989. godine izabran dramski pisac Vaclav Havel. U Mađarskoj je takođe bilo kulturne represije, posebno posle pooštravanja 1956, ali nikad nije bilo kao u Pragu. Kadar je bio popustljiviji od svojih čeških kolega i s inteligencijom je postignut (istina nevoljan) kompromis: stvorena je "siva zona" kulturnog rada koju vlasti nisu podržavale, ali je nisu ni zabranjivale…
…U drugim istočnoevropskim zemljama bilo je različitih stepena kulturnih sloboda. U Jugoslaviji su i partija i država bile protiv takozvanih "reakcionarnih ideja", tako da su pojedini jeretici proveli više godina u zatvoru, na primer nekadašnji član Politbiroa Milovan Đilas. Međutim, polako je nadzor nad kulturom popustio i niko više nije ometao veze sa Zapadom. Rumunija je rano otišla u nacionalni komunizam, ali joj to nije donelo veće kulturne slobode. Naprotiv, sve do pada Čaušeskua, u jesen 1989. godine, Rumunija je u ovom pogledu (kao uostalom i uopšte) imala jedan od najrepresivnijih režima. Napokon, Albanija je pod svojim staljinističkim vođama bila najzaostalija istočnoevropska zemlja, a istovremeno najradikalnija. Bio je to jedini režim u Evropi, možda na celom svetu, koji je ustavom zabranio religiju.
Prema tome, intelektualni život Istočne Evrope posle Staljinove smrti razlikovao se od zemlje do zemlje. Intelektualci su odigrali značajnu ulogu u pokretu za veće političke slobode, koji će konačno dovesti do revolucionarnih događaja 1989. godine.
(Nastaviće se)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.