Foto: HRIŠĆANSKO NASLEĐE KOSMETA (9)
Istorija manastira Crna Rijeka, spaja dva najznačajnija kosmetska svetitelja. Uz Svetog Petra Koriškog, tu je Sveti Joanikije Devički, koji je ovde došao da se podvižava.
Tu, na steni iznad ponorne Crne Rijeke (koja se tad zvala Bijela Rijeka), Joanikije je "crkvu podigao, i manastir sastavio i dovoljno učenika sabrao", pa se može računati da je on bio osnivač manastira. Da bi se vratio u svoj rodni kraj, današnju Drenicu, i tu osnovao manastir Devič, gde se, u vreme despota Đurđa Brankovića, Bogu predstavio.
Uzgred da kažemo kako je okolina sela Koriši bila prava mala Sveta Gora: pored Isposnice, i "novog" Svetog Petra (Grigorijevog), tu su bile i crkve Svetog Đorđa, Svetog Nikole (gde je nađena Dušanova povelja o osnivanju Svetih Arhangela, koju je Šafarik smatrao najvažnijim dokumentom iz srpskog srednjeg veka), pa Sveta Nedelja koju pominje i ruski konzul Jastrebov, jedina sačuvana, crkva Pokrova Svete Bogorodice ( sa likom Bogorodice, izrešetanim puščanim mecima).
A u obližnjem Mušutištu bio je manastir Svete Trojice, pa Sveta Bogorodica (sa ktitorskim natpisom kaznaca Dragoslava, u kome se pominju žena mu, sin i kći).
Uz ovaj hram Mušutište je imalo još deset crkava, a na Matoskom potoku - nazvanom po Svetom Matej i Evangelisti - koji se s planine spušta u selo, na visini od pedesetak metara bilo je osam isposnica.
Na širem potesu je i manastir Svetog Marka, čija smo zvona, zadužbinu Sime Igumanova već pominjali, i iznad njega isposnica Svetog Marka (Marko Koriški, po predanju, takođe pustinožitelj, bio je ujak Petra Koriškog) do koje se može samo dopuzati kozjom stazom, čija je plitka pećina bila oslikana.
Zatim manastir Mužljak, na visokoj beloj steni, sa Kaluđerskim vrelom ispod stene, gde je takođe bila crkva i saborište.
A pod stenom Čukalja, tri metra u steni, bila je crkva Svete Bogorodice, sa krstom urezanim visoko u steni, nad hramom (na ulazu u ovu pećinsku crkvu, nađen je misteriozni ljudski kostur bez lobanje).
Dve crkvice bile su u današnjoj Luka-mahali sela Kabaša, gde su na groblju nađeni čudni "krstovi u krugu".
Na brdu Čukalju, uzdizao se pirg. Na pirgu su bila zvona. Zvona su se čula "od Đakovice do Dečana".
A kad bi zazvonila zvona sa Čukalja, njihovu zvonjavu, kao znak, prihvatila bi sva zvona u dolini...
Sa ovog "srpskog visa", kaže legenda, Kraljević Marko bacio je ogromnu stenčugu dole, u albansko selo Kabaš; kažu da se i sad, taj veliki kamen može videti u polju Besaraba, na njemu otisak velike Markove šake.
Neki od onih koji su obišli sve crkve ovog gorovitog predela, naslućuju da je u svemu postojao neki "viši" plan: kad se svi hramovi i crkvišta poređaju, ostaje "rupa", kao ona pomoću koje je tvorac Mendeljejevog periodnog sistema predvideo otkriće novih elemenata. Ovako. Manastir Svetog Marka je na krajnjem jugozapadu, suprotno od njega, na krajnjem severoistoku nalaze se Isposnice u Matovskom potoku (Sveti Mateja?). Prostor ograničava sa jugoistoka crkva Svetog Luke... Očekuje se da, negdje na severozapadu, budu otkriveni ostaci hrama posvećenog četvrtom Evangelisti, Svetom Jovanu!
Grigorije Camblik, učeni Bugarin (Cincarin iz Bugarske) koji se skrasio u Despotovini srpskoj, i bio dugogodišnji iguman Dečana, petnaest godina posle Kosovske bitke, piše biografiju kralja Stefana Dečanskog.
- On dobrolepi, podiže hram bogolepi, iznutra dužinu i širinu mnogu imajući a visinu toliku, da se oči utruđuju onom ko ga gleda.
Stubovima od mermera držan, i kamarama različitim išaran. Spolja uglančanim mermerom sastavljen mnogočudno, crvenim a ujedno i belim, svakog kamena k drugim sačinjen divno, veštine najveće, da izgleda da je jedan kamen lice celog hrama. Prečudno u jednom srašćanja vidu, spojeno veštinom, koja se javlja u neizrecivoj nekoj lepoti, da blagodet obasjava mnoga, one koji gledaju. I uvek lepota kamena i veličina hrama najvišu pridaje krasotu izvajanu savršeno na kamenu, na dostolepije onih koji su ga sačinili."
Dobrolepi - bogolepi - dostolepije - mnogočudno... divi se Camblik zadužbini Stefana Uroša Trećeg, poznatijeg po imenu koje je dobio po svom hramu - Dečanski.
O podizanju Dečana piše i arhiepiskop pećki, Danilo Drugi, koji je "sastavio" mnoga žitija kraljeva i arhiepiskopa, koji je i sam učestvovao u građenju manastira.
Prema žitiju Stefana Dečanskog, ovako razgovaraju kralj Stefan i Solomon, kome se Stefan žali kako mu može doći skori kraj, a ništa nije učinio za spas svoje duše.
- Ne učiniš li dobre vrline u ovom životu, mučićeš se vekovima - kaže mu Solomon, a Kralj govori za sebe:
- Da, uvek ovo slušajući, treba da učinim i neki bogougodni spomen u životu mojem, ne bi li kako dobru reč stekao posle razlučenja mi od ovog sujetnog života.
Jer vidim da moji praroditelji i roditelji i drugi, učiniše dela Bogu i ljudima, i uz to podigoše božanstvene hramove na hvalu i proslavljenje Gospodu, a na večan spomen i čuvanje tela po razlučenju tela od duše.
Savetuje se zatim, Stefan, sa "sinom svojim prevazljubljenim" (car Dušan Silni), episkopima i vlastelom, govoreći:
"Treba da učinim i neki bogougodni spomen u životu mojem, ne bi li kako dobru reč stekao posle razlučenja mi od ovog sujetnog života".
- Dobre i blage uspomene mojih roditelja razobličavaju moju lenost, koji podigoše veličanstvene hramove na veliku i večnu uspomenu sebi. Hoću da načinim hram Bogu, mome, Isusu.
I posla ih sve, i sam pođe, da "traže takvo mesto na kome će hram podignuti". I hodajući, nađoše ravno mesto na obali reke zvane Bistrica (na Kosovu postoje tri Bistrice: pećka, dečanska i prizrenska - prim.).
- Obilazeći mnoga i različna mesta po celoj svojoj oblasti, nađe neko mesto u oblasti Hvostanskoj, zvano Dečane.
I videvši to reče moj gospodar: Evo mesta izabranog da bude hram Bogu! I tako položi kamen rukom svojom... I rečju zapovedaše da brzo dođu kamenosečci i da se postave od primorskih zemalja načelnici zdanja tog... I narekoše ga Hram Gospodnji, na ime praznika Vaznesenja Gospodnjeg, zvano mesto slavni Dečani."
Danilo ovako opisuje mesto izabrano za manastir, diveći se krasnome, "jer mesto leži na najvišem, sačinjeno svakim drvećem, mnogogranato i mnogoplodno, ujedno i ravno i travno, a odasvud teku najslađe vode, i izviru veliki izvori."
I sabraše tu veliko mnoštvo umetničkih i veštih majstora, i pošto je sve spremljeno, i tako započe zidati da je "čudno i preslavno onima koji gledaju, časne mnogovrsne mramore tešući" i u "Božjoj blagodeti uživajući".
Milutinova smrt donela je Srbiji nerede. Čak i u opisu prenosa kraljevih moštiju u Banjsku, određenu da bude grobna crkva, opisano je kako bande pljačkaša nisi prezale da napadnu pogrebnu povorku. Na krunu pretenduju Dragutinov sin Vladislav, po Deževskom sporazumu, Konstantin, mogao je sam Milutin pominjao kao naslednika i Stefan. Posle Stefanovog krunisanja, Vladislav se povukao u Ugarsku, a o Konstantinu se zna samo da je poginuo u borbama protiv brata.
Milutin je svojevremeno naredio da se Stefan, posle pobune protiv oca, u koju je pošao podstaknut od zetskih velikaša, oslepi (i tako slep bio je "veliki u razumu, a naročito mnogovidećim očima svojim, iako mu telesne behu zatvorene") i prevagu nad braćom Stefanu je donela vest da je iznenada progledao. Čudo se pripisalo Svetom Nikoli.
Na bdeniju i molitvi, na dan Svetog Nikole, Stefan "ugleda očima srca svog božanskog muža" Svetog Nikolu koji mu se obrati: "Rekoh ti da ne skrbiš, ono što ti rekoh došao sam da ispunim." Stefan pade k nogama svetitelju, ovaj ga podiže, učini mu časni krsni znak na licu i dotičući prstima oči, reče: "Gospod naš Isus Hristos, koji je slepome od rođenja dao vid, dariva i tvojim očima prvašnji zrak!"
Kad Stefan dođe i sebi, gledaše kao i ranije!
Stefan je posle krunisanja svom sinu Dušanu dodelio titulu "mladog kralja".
(Nastaviće se)
Dijelovi feljtona uzeti su iz knjige "Nečujna zvona" Zorana Bogavca, koju je objavio "Princip Bonart Pres". Knjiga je dobila nagradu "Stuplje" za njegovanje pravoslavne tradicije i duhovnosti na prošlogodišnjem Sajmu knjiga u Banjoj Luci.
.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.