DRUGI SVJETSKI RAT I NACIONALNO PITANjE

N.N.
Dodaj glassrpske.com kao Google izvor
Foto: DRUGI SVJETSKI RAT I NACIONALNO PITANjE

Slaven Letica, prvi savjetnik hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u vrijeme otcjepljenja od SFRJ, 1991. godine, tvrdio da Hrvatska i Slovenija predstavljaju bedem za Evropu od nadora pravoslavlja i islama

 Vatikan je prednjačio u trci za najbrže priznanje nezavisnosti Hrvatske kao što je pre toga snažno podsticao i podržavao SR Nemačku i SAD da odlučnije krenu sa procesima cepanja i razaranje državnog i teritorijalnog tkiva SFRJ, podsjeća u svom naučnom radu profesor Ljubiša Despotović, kojeg je podnio na međunarodnom skupu u Sevilji, a potom citira tekst autora Smilje Avramov, objavljeno 1998. godine:

"Vatikan je zahtevao i nešto više od toga, zahtevao je izdvajanje iz Jugoslavije katoličkih delova, odnosno razaranje zemlje, u kojoj je decenijama video glavnu prepreku svojim prozelitskim ciljevima."

I francuski istoričar i geopolitičar Aleksis Trud, nedvosmisleno potvrđuje gore navedene činjenice, "Srpska crkva je bila ljuta na Svetu stolicu što je prva 13. januara 1991. priznala nezavisnost Hrvatske, pre Nemačke ili Evropske unije. Podrška Jovana Pavla II nezavisnosti Hrvatski završila se povećanjem tenzija, jer je nova vlast preuzela zastavu ustaške države iz 1941." (A. Trud, 2007, 66.)

U to vreme Vatikan ponovo oživljava stare teze o povlačenju i utvrđivanju jasnih i tvrdih granica tzv. Zapada i rimske Evrope, pozivajući najjače evropske države a pre svega Nemačku, kao i SAD da jednom za svagda to pitanje reše na prostorima Balkana.

Identifikacija Evrope kao "rimske Evrope", sa granicama na zapadnim linijama nije nova. Na toj ideji Vatikan je vekovima gradio svoju politiku, vodio verske ratove, uz istovetne "argumente", kao što su oni izneti u izveštaju. Vizantijska Evropa, dodaje se u izveštaju, "odvojena je od Zapada dubokim kulturnim i istorijskim razlikama." (S. Avramov, 1998, 114.)

REVANŠIZAM

"Najzad, zar nije Slaven Letica, prvi savetnik hrvatskog predsednika, rekao 1991. da "Hrvatska i Slovenija predstavljaju bedem za Evropu - antemurales christianitatis - neophodan protiv islama i pravoslavlja." (A. Trud, 2007, 65.)

"Istovremeno austrijsko-nemačka potpora razbijanju Jugoslavije bila je, pre svega, motivisana nemačko-austrijskim revanšizmom za izgubljena dva rata na ovim prostorima, s jedne, i nastojanjem Nemaca da sa svojim ratnim saveznicima iz Drugog svetskog rata (Hrvatima) i budućim srednjeevropskim satelitima, a među njima i Slovenijom i Hrvatskom, ojačaju svoje pozicije u Evropi, na drugoj strani. Kada je reč o trećem ključnom faktoru razbijanja druge Jugoslavije, Vatikanu, njegov interes bio je, najkraće rečeno, u tome što je on Jugoslaviju video kao prepreku za prozelitizam katoličke crkve i njeno širenje na Istok, a tu su se, kao što je poznato, isprečili Srbi.

Slabljenjem njihove otpornosti, s jedne, i značaja, s druge strane, povećavala se šansa za veći uspeh prozelitizma na jugoistoku Evrope. Pored toga, takođe, poznata je njegova tradicionalna netrpeljivost prema pravoslavlju, pa otuda i prema Srbima." (S. Vuković, 2007. 143)

VOJUJUĆA CRKVA

Vatikan je i ovom prilikom činio dosledno ono što radi čitav milenijum unazad. Još od VIII veka pa na ovamo to je primarna težnja da se postigne, zadobije i očuva svetovna vlast stvaranjem jedne "države crkve" koja bi svoju konfesionalnu dominaciju širila do poslednjeg sela do kojeg njena vlast i interes može da dopre. Ova borbena crkva osobito je bila revnosna u svojim planovima i postignućima na prostorima srpskog pravoslavnog bića.

"Iza ecclesia militant (vojujuća crkva) koja, umjesto krsta, uzima krvavi mač i nastoji da "svoju istinu" naturi drugima, stoji egzegeza i hermeneutika prema kojima su ti drugi "pestiferus virus schismatic" (smrad kućne šizme). I zaista, jedni hrišćani drugim hrišćanima svoju pravovernost dokazivali su krstaškim pohodima protiv njih, čak i pohodima protiv delova sopstvene neposlušne pastve (...) U DžDž vijeku, u srcu Evrope koja se ponosi svojom zapadnom civilizacijom, desio se holokaust." (P. S. Leposavić, 2006, 9.)

MASOVNI EGZODUS

Sudbina Srba devedesetih godina ponavlja se. Prvo je Tuđmanov režim izvršio potpunu dekonstitucionalizaciju njihovog ustavnog položaja. Da bi nakon srpske pobune protiv takvog stanja ali i straha da mu se ne ponove ranija stradanja, srpski narod doživeo potpuni egzodus i bio proteran sa svojih vekovnih ognjišta.

"Srpska strana je rutinski ukazivala da se proglašavanje novog Ustava Republike Hrvatske u decembru 1990, među Srbima stvorio strah da bi se sada mogle ponoviti patnje kojima su bili podvrgnuti tokom ustaškog režima 1941-1945. Oni su se protivili formulaciji Ustava po kojoj se hrvatski Srbi lišavaju statusa konstitucionog naroda i svode na status manjine, i izrazili brigu zbog ekstremne nacionalističke politike nove vladajuće partije - Hrvatske demokratske zajednice (HDZ)." (Lj. Despotović, D Gavrilović, 2007, 20.)

"Srbi su činili 12 odsto populacije Hrvatske pre dve hrvatske ofanzive 1995; danas ih je samo 4,5 odsto, (...) a neki su čak pod pritiskom morali da izaberu hrvatsku nacionalnost." (A. Trud, 2007, 106.)

"Činjenično stanje, svi su izgledi, ne odgovara Evropi, jer je ona, zajedno sa Sjedinjenim Državama, učestvovala u genocidu nad Srbima na razne načine. I to prvo pomažući Hrvate (ne direktno kao SAD) da proteraju, samo u leto 1995, blizu 250 hiljada Srba iz Hrvatske. To će etničko čišćenje Hrvatske za Ričarda Holbruka, vidi cinizma, "moglo shvatiti blažim oblikom etničkog čišćenja"". (S. Vuković, 2007. 153.)

TRILATERALA I SAD

Iako je SAD dugo odolevala pritiscima Vatikana da se ide sa opcijom razbijanja SFRJ, taj pritisak je napokon i uz posredničku pomoć Trilateralne komisije urodio plodom. Početkom devedesetih smo se našli pred završnim činom realizacije Vatikanske geopolitičke igre. U osnovi tog plana ležala je ideja razbijanja Jugoslavije, i izdvajanje iz nje rimokatoličkih delova, uz stvaranje novih državica, i priznanja unutrašnjih Brozovih granica kao međunarodnih.

"Duhovna" priprema ovih akcija izvršena je još osamdesetih godina u papskim enciklikama "Laborem Edžercens" i "Centisimus Anus", u kojima je u prvoj ponovljena ocena da je najveći protivnik katoličanstvu, socijalizam, a u drugoj koja je takođe bila namenjena istočnoevropskim zemljama, isticana potreba državne deregulacije, ubrzane privatizacije i svi ostalih zala divlje i nekontrolisane tranzicije.

"Vatikan je zahtevao i nešto više od toga, zahtevao je izdvajanje iz Jugoslavije katoličkih delova, odnosno razaranje zemlje, u kojoj je decenijama video glavnu prepreku svojim prozelitskim ciljevima. Sa fanatičnom odlučnošću nastavio je ofanzivu u tom pravcu, a Trilaterala i SAD su sve više tonule u vatikanske vode, prebijajući svoju računicu u Latinskoj Americi na račun Jugoslavije (...)

CRKVA-DRŽAVA

Druga formula polazi od teze da vekovna podela na rimsku i vizantijsku Evropu nije prevaziđena. To znači, naglašavaju izvestioci, da bi se Evropa "partnerstva sa Trilateralom završavala na istočnim granicama Poljske. Poljska bi eventualno mogla biti primljena za člana; to isto važi za Mađarsku, Čehoslovačku i eventualno za Sloveniju i Hrvatsku, ali samo ako se izdvoje iz Jugoslavije". (S. Avramov, 1998, 111-113)

Kasniji politički događaji potvrdiće ove namere i planove, uz neznatne izmene u politici i dinamici prijema novih članica u Evropsku uniju.

Jedno je sasvim sigurno, SFR Jugoslavija više ne postoji baš kao i Kraljevina Jugoslavija. I jedna i druga zemlja bile su osuđene na umorstvo, jer su pored ostalih svojih unutrašnjih problema i protivrečnosti bili prepreka za realizaciju geopolitičkih planova Vatikana u nameri da do kraja osvoji i konfesionalno pripoji prostor Zapadnog Balkana i Srednje Evrope. U tom naumu Vatikan nije žalio ni vremena ni energije, koristeći sva raspoloživa sredstva uključujući i razaranje država, stvaranje novih nacionalnih identiteta, nasilno pokrštavanje, ratne zločine, genocid i etnocid, za ostvarenje svojih konfesionalnih ciljeva. Ta velika crkva-država, militantna i bezosećajna kada je u pitanju ostvarenje sopstvenih interesa, činila je u poslednja dva veka ono što je činila i čitav milenijum pre toga.

Koncept stvaranja sintetičkih nacija bio je samo jedno od mnogobrojnih sredstava da se na istorijskoj pozornici Srednje Evrope i Balkana ubrzaju procesi versko-konfesionalne dominacije Vatikana.

Jasno je naravno, da je za realizaciju ovih geopolitičkih ciljeva snaga samog Vatikana bila nedovoljna, ali je takođe jasno da su se na terenu realpolitike uvek, pronalazili saveznici u liku država i pokreta koji su bili jednako zainteresovani da se navedeni ciljevi ostvare. Tako je bilo, tako je danas a nemamo ni jednog pouzdanog argumenta koji bi nas uverio da tako neće biti i u budućnosti - zaključuje na kraju svog naučnog rada prof. Ljubiše Despotovića iz Novog Sada.

UVOD U DRUGI SVJETSKI RAT

Profesor Darko Gavrilović na promociji Zbornika u Banjoj Luci govorio je o uvodu u Drugi svjetski rat, kao i o formiranju Centra za istoriju, demokratiju i pomirenje u našem regionu:

- Godine 1921. podelile su se Severna i Južna Irska, Severna je krenula putem nezavisnosti. Taj trenutak na sceni Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iskoristio je na najbrži mogući način Stjepan Radić, kada je rekao da Hrvatska treba da krene putem Irske i da kao ova zemlja treba da ima svoju samostalnost. Kada je to čuo srpski političar iz Hrvatske, Svetozar Pribičević, sazvao je konferenciju za štampu i rekao: "Ako Hrvati hoće hrvatsku Irsku u Jugoslaviji, neka budu spremni i na srpsku Irsku u Hrvatskoj, jer ne može se bez pola miliona srpskih glasova voditi politika. Ove reči, koliko su s jedne strane bile slika političkog trenutka Kraljevine SHS odnosno Jugoslavije, one su bile i proročke jer su najavile ono što će se desiti i što se desilo od 1941. do 1945., ali i 1991. do 1995. godine.

Prvog. jula 2007. godine u Salcburgu došlo se do ideje da se osnuje Centar za istoriju, demokratiju i pomirenje u našem regionu. Hrvati su hteli da centar bude Zagreb, kao grad pomirenja između Srba i Hrvata, Bošnjaci su hteli Sarajevo, kao znak pomirenja, Srba, Hrvata i Bošnjaka. Neki su hteli Kosovsku Mitrovicu kao grad pomirenja Srba i Albanaca, a ja sam predložio Novi Sad, jer se Srbi tamo ni s kim nisu svađali. U Novom Sadu ima 70 odsto Srba, a ostalo čine 22 naroda koji se nikada nisu svađali sa Srbima. Tako je izglasan Novi Sad.

Shvatili smo da ne možemo tražiti pomirenje kao što to traže zapadnjaci sa nekom novom ideologijom koje bi pravilo neko novo bratstvo i jedinstvo. Sa takvim plitkim izjavama ne može se doći do pomirenja. Ono može doći samo na potpuno slobodan način i mogućnosti da izađemo jasno s naučnom istinom pred naše kolege.

Ovaj zbornik, koji je nastao na osnovu rada ovog Centra na Međunarodnom skupu u Sevilji, najviše se obraća svetu. Ovako sasvim jasno svetu šaljemo poruku i govorimo šta je naša istorija i od čega je i na koji način sazdana.

(Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.