Foto: DEMOKRATIJA - Evropski građanski rat - Čerčil i De Gol napadaju mladu rusku republiku
Čerčil u svojoj vatrenoj institucionalističkoj fantaziji iznio plan, koji je dat Saveznicima na razmatranje, o transformisanju Rusije u saveznu državu pod vođstvom vlade, u koju bi zapadne sile imale povjerenja, što je kasnije (1991/92) i postignuto sa Jelcinovom vladom.
De Gol po izlasku iz njemačkog zatvora (1916-1918), avgusta 1920. uključuje se u francuski ekspedicioni korpus, koji je poslat da, osvoji Baltik. Antikomunistička represija i u Jugoslaviji takođe je bila brutalna
Zar nije opšte poznato da su Čerčil i De Gol, najznačajnije figure evropskog dvadesetog veka (rođeni 1874, odnosno 1890), imali istaknutu ulogu u napadu Saveznika na rusku republiku, posle objave Brest Litovskog mira između Rusije i Centralnih sila (konferencija u Londonu od 18. marta 1918). Njihovo učešće u tom napadu ostavilo je svoj trag.
Već je sama odluka Londonske konferencije predstavljala interventni postupak. Rusija je posle revolucionarnog prevrata promenila režim; nova vlada je uz ozbiljne poteškoće i po cenu građanskog rata nepredvidljivog trajanja, bila opterećena i oružanom borbom "belih" trupa koje su dizale pobune po celoj zemlji, od krajnjeg severa do krajnjeg istoka, do poljske granice i do Baltika. Neuvažavanje primirja koje je sklopila nova vlada, što se smatralo "izdajom" vojnog sporazuma prethodne, još je ozbiljniji presedan na polju međunarodnog prava od odluke nacista da napadu Italiju neposredno pošto je Badoljova vlada, samostalno odlučila da sklopi primirje 8. septembra 1943. Bilo je to direktno mešanje u građanski rat koji je u Rusiji bio u toku…
…Čerčil, ministar rata u kabinetu Lojda Džordža (u koji je stupio kao "liberal", a ne kao konzervativac), organizovao je engleski ekspedicioni korpus koji u leto 1918. zauzima Arhangelsk i Murmansk, s ciljem da pomogne trupe belogardejskog generala Kolčaka, a pod izgovorom da se tako ponovo otvara istočni front protiv Nemačke. Naravno, nije ispaljen nijedan metak protiv Nemaca, već upravo i samo protiv "crvene" armije. Dokaz o stvarnim namerama engleskog ekspedicionog korpusa jeste činjenica da su u leto 1919. trupe još uvek bile tamo bez obzira na to što je već doneta odluka o njihovom povlačenju (devet meseci po okončanju sukoba!). Čerčil je čak, u svojoj vatrenoj institucionalističkoj fantaziji izneo plan, koji je dat Saveznicima na razmatranje, o transformisanju Rusije u saveznu državu pod vođstvom vlade u koju bi zapadne sile imale poverenja: što je kasnije (1991/92) i postignuto sa Jeljcinovom vladom.
De Gol je bio mlađi. Tridesetogodišnji oficir, nedavno izašao iz nemačkog zatvora (1916-1918), avgusta 1920. uključuje se u francuski ekspedicioni korpus pod komandom generala Vejgana, koji je poslat da zajedno s Poljacima, pod vođstvom Pilsudskog ponovo osvoji Baltik. Uz britansku podršku. Veoma poznata knjiga o Troisieme Republique sa puno emocija govori o tom podvigu…
Treći "saveznički" kontingent, čehoslovački, u julu 1918. prodro je duboko u rusku teritoriju, sve do Jekaterinburga; on se već ranije, u sklopu carske vojske borio protiv Austrijanaca, a sada prilazi "belima" koje Englezi i Francuzi pomažu na svaki način…
…Zašto ovako obimna intervencija, širenje ruskog unutrašnjeg sukoba na Evropu? Očigledno da je osnovni motiv bio "veliki strah". Strah od uspeha propagande ruske revolucije daleko izvan njenih granica, odnosno od sličnih pokreta koje bi ona mogla da inspiriše: ta bojazan je postojala i dok je trajao ratni pokolj, s obzirom na to da je Rusija bila jedina koja je mogla da zahteva "momentalni mir", a zadržala se i po okončanju sukoba, jer je ruski model revolucije kao kratkog puta do društvene pravde, bio mogući okvir za sve brojnije posleratne društvene nemire. Kao primer stava o varljivoj zavodljivosti tog kraćeg puta, koji su iznosili protivnici boljševika u sukobima koji sada postoje u svim socijalističkim partijama, pomenućemo izlaganje Filipa Turatija na kongresu socijalista u Livornu (januar 1921), na kome je došlo do odvajanja komunista. Jasno je da Turati ne smatra da formulacija "diktatura proletarijata" podrazumeva diktaturu manjine. Ipak naglašava da ima iste ciljeve kao i komunisti…
… I antikomunistička represija u Jugoslaviji takođe je bila brutalna. Avanti! je u istom broju od 15. januara 1921. objavio streljanja na vukovarskom trgu. Ovo su samo nasumice izabrani primeri.
…Na četvrtom predavanju pod naslovom Zastoj u klasnoj borbi, Dojčer iznosi viđenje Drugog svetskog rata sa njegovim uzrocima i posledicama, kao jedne etape velikog "evropskog građanskog rata". Smatra da su Staljinova opreznost i slab internacionalizam zaustavili mogući razvoj sukoba do tih razmera ("vodio je rat kao da je otadžbinski rat, nova 1812, a ne kao evropski građanski rat") i u istom kontekstu tvrdi da se "u okviru svetskog rata odigrao internacionalni građanski rat sa nemerljivim revolucionarnim potencijalom".
…U stvari, upravo rat iz 1914. predstavlja prvi čin "evropskog građanskog rata", ako je tačna postavka da revolucija koja počinje u Rusiji postiže neočekivan i nepredviđen uspeh baš kao rat u ratu između klasa koje su bile žrtve tog nehumanog imperijalističkog sukoba vođenog za prevlast na svetskom tržištu. Ruska i nemačka revolucija (1917/1918) su posledica klanice koju su želele imperijalističke buržoazije (ovo shvatanje nije Jeljcinov "izum" naveden u brošuri, koju je napisao povodom konferencije u Cimervaldu, Socijalizam i rat, leto 1915; pojavljuje se već u odlukama Kongresa Socijalističke internacionale u Bazelu 1912). Kad boljševički pokret, raspršen u izgnanstvu i sveden na svađalački suživot tajnih grupa, dobije epohalnu šansu da za nekoliko godina, za nekoliko meseci preuzme vlast u Rusiji i da je održi kroz najkrvaviji od svih građanskih ratova, onda je to posledica rata, odnosno očajanja naroda koje je u rat uvuklo ono što Roza Luksemburg naziva "glavni neprijatelj" (buržoazija koja je vladar u vlastitoj zemlji).
(Nastaviće se)
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.