DEMOKRATIJA - Drugi krah opšteg prava glasa -Počinje istorijsko poglavlje o ruskoj imperiji

Lučano Kanfor
Dodaj glassrpske.com kao Google izvor
Foto: DEMOKRATIJA - Drugi krah opšteg prava glasa -Počinje istorijsko poglavlje o ruskoj imperiji

U carskoj Rusiji, u kojoj robovi tek što su bili "oslobođeni" (1861) i u kojoj je nepreglednom zemljom i dalje vladala autokratija, osnažena poslije atentata na Aleksandra II (1881), pokretača ustavnih novina

Predstava o Rusiji kao svijetu odvojenom od Evrope, poklapa se sa ideologijom panslavističkih struja i sa vodećim stavovima ruske socijaldemokratije o posebnosti ruske situacije, a time i o potrebi da se put njenog socijalizma razlikuje od evropskog

****************************** 

(Međutim), u Evropi je postojala još jedna ogromna zemlja, čija se osnovna taktika činila zastarelom, ali čiji je "revolucionarni" put ka demokratiji i dalje izgledao kao jedini realan i moguć način: carska Rusija u kojoj robovi tek što su bili "oslobođeni" (1861) i u kojoj je nepreglednom zemljom i dalje vladala autokratija, naročito osnažena posle atentata na Aleksandra II (1881), pokretača ustavnih novina, koje praktično nisu sprovedene u praksi, zahvaljujući nastojanjima vladajućih staleža da spreče promene i zadrže postojeći poredak.

No, ipak je posle pobune u poljskim provincijama 1863, koja je doduše uz pomoć Pruske grubo ugušena, nastavio da se širi reformatorski duh, udahnut dve godine pre oslobađanja robova (kojima nikada nije data zemlja, obećana posle otkupa). Sa Aleksandrom III (1881-1894), reakcionarni pokret je dobijao zamah na talasu nihilističkog terora (među pogubljenima 1887. bio je i Leljinov brat). Prokurator Svetog sinoda Pravoslavne crkve i carev vaspitač Pobedonoscev, bio je najubeđeniji i najuticajniji inspirator reakcionarnog talasa, instrumentalizovanog kroz moćnu tajnu policiju (Ohrana) i direktno usmerenog ka nasilnoj rusifikaciji poljskih baltičkih i finskih provincija, i ka nametanju pravoslavne vere koja obavezuje na poslušnost caru, političkom i "verskom" lideru.

Istočna imperija

Pangermanista Erih Brandenburg, istoričar sa Berlinskog univerziteta, koji je pred kraj Prvog svetskog rata održavao vrlo bliske odnose sa krugovima koji su zagovarali uvođenje vojne diktature, u poslednjem tomu Fluk - Hartungove Svetske istorije ovim rasističkim poređenjem počinje poglavlje o Ruskoj svetskoj imperiji: "Verovatno među evropskim narodima nema dve države koje se više razlikuju od Engleske i Rusije.

U prvoj, sloboda i individualna svest; u drugoj masa, koja vođena sa vrha ravnodušno životari i za koju je car već neko vreme i vladar, i sveštenik i otac." "Za razliku od položaja u kom su siromašni i neuki seljaci, bogato plemstvo bez savesti drži u svojim rukama sav politički uticaj", a tu suprotnost dodatno zaoštrava i polarizuje nepostojanje "savesnog i naprednog srednjeg staleža". Ova prezrivo ocrtana žalosna slika podrazumeva ideju o ravnodušnoj i otuđenoj Rusiji, o čudnoj Rusiji, različitoj od Evrope. Brandenburg nešto kasnije piše: "Ukoliko se zanemare pogranične oblasti, evropska civilizacija (u Rusiji) postoji samo u neposrednoj okolini prostora naseljenih nemačkom rasom."

Predstava o Rusiji kao svetu odvojenom od Evrope (s kraja XIX veka), zapravo se poklapa sa ideologijom panslavističkih struja, ali i sa vodećim stavovima ruske socijaldemokratije o posebnosti ruske situacije, a time i o potrebi da se put njenog socijalizma razlikuje od evropskog. Naravno, to je jedina, mada ne beznačajna, analogija.

Stvari, međutim, nisu tako jednostavne kao što na prvi pogled izgledaju. Pre svega, ruska ekonomska i politička stvarnost ostaje sve bogatija i složenija na početku novog veka, u godinama koje kulminiraju ratom protiv Japana (1904) i revolucijom 1905. Društveno tkivo "zaostale" imperije znatno je kompleksnije nego što uviđaju i Brandenburg i drugi zapadni posmatrači, kao Engels, recimo: seoska komuna (obščina) je poseban oblik "demokratije" ili bar njen značajan preduslov, odnosno verovatni preduslov drugačijeg razvoja. Njenu važnost isticao je ruski populistički pokret, uveren da Rusija ne treba da prolazi, bar ne u nasilno sprovođenim etapama, isti razvojni put kao Zapad. Pravi marksisti nisu podržavali ovakav stav, nevoljni da u futurološkim naznakama Marksovih dela prepoznaju nepredviđen ili skriveni scenario.

Carstvo uzdrmano revolucijom

Osim toga, tačno je da je u poslednjoj deceniji XIX veka u Rusiji došlo do kapitalističkog razvoja zapadnog tipa, posebno kroz velika ulaganja u razvoju železničke mreže. Dakle, napor ruskih socijaldemokrata obe orijentacije ("ekonomista" i Lenjinovih sledbenika) da predvide mogući (postepeni ili revolucionarni) scenario izlaska iz carizma u "zapadnom" smislu, bio je značajno uslovljen i povezan sa novinama koje su pristizale.

Međutim, ruske i nemačke socijaldemokratske partije upravo su po "partijskim" i "taktičkim" pitanjima raspravljale i pre nego što su događaji krenuli neumitnim tokom i imperija bila uzdrmana revolucijom 1905 (koja je predstavljala znatno više od "prvog poluvremena" 1917). Čuveni spisi, koji pokazuju dve suprotne koncepcije, jesu Leljinov tekst Šta da se radi? (1902) i oštar odgovor Trockog Naši politički zadaci (1904), kome se iste godine priključuje Roza Luksemburg sa Organizacionim problemima Ruske socijaldemokratije. U međuvremenu, u Briselu je u tajnosti održan drugi kongres Ruske radničke socijaldemokratske partije (jul - avgust 1903), koji je, nakon što ga je belgijska policija rasturila, nastavljen u Londonu. Na kongresu su primat dobile Lenjinove teze i taj kratkotrajni uspeh, obezbedio je njegovoj struji privremenu većinu. Odatle i potiče naziv "boljševici" (od boljše = više) koji je kasnije trajno prihvaćen (i korišćen i kada nisu bili u većini).

U programu, koji je doneo privremenu pobedu toj grupi koja je radila u tajnosti, dati su "konačni" ciljevi (socijalistička revolucija) i "neposredni" zadaci u pogledu predstojeće "demokratsko-buržoaske revolucije" (Marksova "dva poluvremena" iz poslednjeg poglavlja Manifesta, potpuno pogrešno vezana za Nemačku, ponovo su dobila na važnosti): rušenje i zamena autokratije demokratskom republikom, radni dan od osam sati, ukidanje ropstva, nacionalno samoopredeljenje.

 (Nastaviće se)

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.