Foto: Beduini rasturaju i uživaju drogu
MEKMAFIJA, KRIMINAL BEZ GRANICA (Zlato, novac, dijamanti i banka) (13)
Kako da budete nomad u pustinji u kojoj ima ogromnih privatnih farmi, poput one koja je pripadala Arielu Šaronu?
Među pripadnicima zajednica iz kojih dolaze kopneni šverceri narkotika - albunske, beduinske ili tadžikistanske - obično ima i ovisnika.
Kad je usred Moskve gangsterski kapitalizam bio onako frapantan, kako je tek bilo u provinciji, recimo na Kavkazu
Većina plemenskih zajednica je tokom poslednjih pedesetak godina u dodiru s mehanizmima moderne države doživela sunovrat svog dotadašnjeg načina života. Beduini su dobar primer. Kao Bušmani u Africi ili Eskimi na Arktiku, Beduini iz Negeva zadržali su kulturno nasleđe koje više nema mnogo veze s njihovim socijalnim i ekonomskim bitisanjem.
Kako da budete nomad u pustinji u kojoj ima ogromnih privatnih farmi, poput one koja je pripadala Arielu Šaronu? Svuda u svetu ishod je isti - domorodačka zajednica ima relativno visok prirodni priraštaj, smrtnost kod dece i procenat nepismenih.
Tako su i ovi mladi beduinski šverceri čuvari vatre kolektivnog sećanja svog naroda. Njima je posao svakako zanimljiviji i sadržajniji nego radnicima u naseljima, a imaju i stalan kontakt sa sunarodnicima preko granice, na Sinaju. Među pripadnicima zajednica iz kojih dolaze kopneni šverceri narkotika - albanske, beduinske ili tadžikistanske - obično ima i hronično veliki broj zavisnika.
Međutim, razlog bujanja crne berze u Negevu nisu Beduini, već doseljenici koji su pre petnaestak godina počeli da stižu u Izrael - Rusi.
Raspadom SSSR-a, ekonomija u novonastalim državama se urušila i većina stanovništva se uplašila ne videvši nikakvu perspektivu. Kad je usred Moskve gangsterski kapitalizam bio onako frapantan, možete misliti kako je bilo u provinciji, recimo na Kavkazu. U uslovima rata, teške otimačine i nemaštine, čak je i običan odlazak u bakalnicu bio rizičan.
Aleksandar Genteljev, dokumentarista, jedne ledene zimske večeri 1991. godine u Mahačkali, glavnom gradu Dagestana, žurio je kući. Još je bio potresen smrću svog prijatelja, lokalnog političara na kog je 24 sata ranije izveden atentat. "Dok je ulazio u kola pucali su na njega sa obe strane. Pogođen je sa 60 metaka", priseća se Genteljev. "Ali zaista nisam očekivao da će nasrnuti na mene".
Došli su posle dva dana, ali Genteljev je imao sreće. "Imao sam sreće zbog dve stvari", priča mi dok sedimo u jednom kafiću u Tel Avivu. "Prvo, bio sam prehlađen, pa sam se dobro obukao. Drugo, upravo sam bio dobio honorar. Inflacija je divljala i plaćen sam debelim svežnjem para". Iz mraka su iskoračili neki ljudi i zapucali na njega. "Pao sam i onesvestio se. Ali metak koji je išao pravo u srce zabio se u svežanj novčanica i tamo ostao.
Ipak, bio je ozbiljno ranjen. "Dok sam ležao u bolnici, upozoren sam da će se oni vratiti. Nisam znao ko su to oni ali sam za svaki slučaj rekao bratu da moju porodicu i mene skloni u Moskvu", kaže mi. Srećom, Aleksandar je Jevrejin.
Osim pred sam kraj Staljinove ere, kada je vladar naprasno osetio antisemitske porive, biti Jevrejin u posleratnom SSSR-u nije bilo ništa drugačije nego biti bilo koje druge nacionalnosti. Sem određenog ključa za visoke profesionalne i političke pozicije, sve nacionalnosti su tretirane manje-više jednako.
Od 1989. godine, Jevreji iz bivšeg SSSR-a uživali su ekskluzivnu privilegiju - imali su pravo na izraelsko državljanstvo i mogli su lako da pobegnu iz Belorusije, Kavkaza, Sibira i sličnih mesta. Mnogi nisu oklevali, uzimali su pasoše i odlazili. Prvo stotine, pa hiljade, pa desetine hiljada i na kraju stotine hiljada. Oko milion ruskih Jevreja se u periodu od desetak godina preselilo u Izrael, što je oko 15 odsto stanovništva jevrejske države.
"Većina je došla jer je znala da slobodan ulazak neće večno trajati", kaže mi Marina Solodkin koja je došla 1991. godine i postala zamenik ministra za imigraciju u Šaronovoj vladi. "Za Jevreje koji su kao ja, poluilegalno praktikovali veru, dolazak je predstavljao Povratak kući, što mi zovemo alija. Međutim, šansu su imale i sekularne i mešovite porodice. Niko nije znao šta će se dešavati u bivšem SSSR-u, da li će biti novih pogroma. Kako bih rekla, nikome se nije igralo ruskog ruleta", kaže uz osmeh.
Ali nije samo strah od latentnog antisemitizma doveo do egzodusa ruskih Jevreja. Bilo je i pozitivnih motiva. Sa izraelskim pasošem vam ne treba viza za većinu zapadnih zemalja, a mediteranska klima deluje kao bajka u odnosu na mraz i mećave u Rusiji.
U stvari, Izrael je kao država izgrađen isključivo doseljavanjem stanovništva, još od svog osnivanja 1947. godine. još pre dolaska sovjetskih Jevreja apsorbovane su velike grupe iz drugih zemalja - Maroka i Iraka pedesetih godina, a kasnije iz Etiopije. Ali nikada nije bilo ovako jasno definisane i kulturološki profilisane grupe doseljenika.
Da bi opstali, marokanski, irački i etiopski Jevreji nisu imali druge nego da nauče hebrejski i prihvate izraelsku kulturu. Ali Jevreji iz Rusije i Ukrajine bili su sasvim drugačiji - došli su u velikom broju za kratko vrijeme, sa jakim ruskim kulturnim identitetom, često snažnijim od njihovog jevrejstva. U izrazito sekularnom SSSR-u, judaizam i cionizam zanimali su samo mali deo sovjetskih Jevreja. "Imigranti iz bivšeg SSSR-a sebe doživljavaju kao nosioce evropske kulture u Izraelu. "Samo devet odsto smatra da Izrael liči na Evropu."
( Nastaviće se )
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.