Znam ja nas...: U sudbini pisma je sudbina naroda
Mi smo, sve od Nemanjića pa na ovamo, uvijek imali čime "među svijet", jer smo uvijek bili kulturna vrijednost.
Nije tačno da stranci mrze ćirilicu. Njima je svejedno kojim se pismom koriste Srbi. Svejedno je, izgleda, i nama; 64:2 je u korist latinice.
Narod ne čine samo živi, već i umrli, i oni koji će se roditi. Ta činjenica se ne smije smetnuti s uma, pogotovo kada su u pitanju kulturna dobra naroda.
Hoćemo li mi biti ta generacija koja ćuteći, mirno gleda, pa čak dobrim dijelom i učestvuje, u gubljenju duhovnog blaga? Izgleda da hoćemo. I da već jesmo.
A, eto, naši susjedi, Bugari, su toliko ponosni na svoje pismo da su mu posvetili državni praznik, 24. maj. Praznik je uspostavljen sredinom 19. vijeka, kada se Bugarska osamostaljivala poslije 500 godina pod otomanskom Turskom.
A u sudbini pisma (i jezika, dakako) ogleda se i sudbina naroda. Ne može se to dvoje razdvojiti. Nema jednog bez drugog. A i čemu bivstvovanje ako nije zajedno ono što treba da bude, što mora da bude? Jezik i pismo su "duh i dah" naroda. Može li narod bez "duha", i "daha"?
Ćirilica je naše blago sa kojom smo se slagali preko hiljadu godina, i bili odani jedno drugom. U posljednje vrijeme sve se stidljivije družimo s njom. Nije li na pomolu nešto ružno? Možda ono s početka mog "slovkovanja" - "Kad je muka đe si Đuka..."
Ima li smisla i ovaj put p(r)ozvati ANURS?
Ima. Ona mora čuti. I vidjeti. Ostali imaju tvrde uši, i kratkovide oči. Mogla bi ona biti upornija, i oštrija.
Svetog vam Ćirila - u ime mog naroda - sačuvajte ćirilicu.
Očeva vam - radi sinova nam; matera vam - radi 'ćeri nam.
Lebdimo visoko. Nećemo da se spustimo. Opio nas let. Ako se nekad i odlučimo spustiti, možda će već biti kasno; neko će drugi stati na naše mjesto.
Umovanje moje, ili ludovanje.
Provjereni Tolstoj veli: "Čudno! Čovjek se buni protiv zla koje dolazi spolja, od drugih, zla koje on ne može da izbjegne, a ne buni se protiv svog sopstvenog zla koje je u njegovoj vlasti."
Hoće li se razlika (62 na štetu ćirilice) povećavati, ili smanjivati? "Igra" traje, vrijedilo bi potruditi se. Jer, "ako se ne održiš na grivi, nećeš ni na repu", govorio je nekad narod moj, onaj davnašnji, starovjekovni, dobri narod, za čije riječi (i djela) više, skoro pa niko, ne mari.
"Z' inat", kao onaj vlasnik kafane, treba "igru" nastaviti, ali ozbiljnije, i s' više ljubavi, jer ne mjeri se bogatstvo onim što dobijemo, već onim što sačuvamo. I, za svaki slučaj, treba imati na umu da nas sa vrhova južnoslovenskih planina gleda deset vijekova koji su uspješno čuvali, i sačuvali, ćirilicu.
Znam ja nas...
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
