Znam ja nas... Slovu matere moje
U jednoj kafani sreo sam svoju ćirilicu u tuđem jeziku. Vlasnik objekta je napisao OFIS, umjesto OFFICE. Ćirilica je bila malo postiđena, ja zabezeknut, a vlasnik ponosan. Na pitanje "što?", dobio sam kratak odgovor "z' inat".
Stara anegdota govori o istoričaru umjetnosti, koji na samrtničkoj postelji, posljednjom snagom, kaže svešteniku što mu pruža krst: "To je renesansni primjerak, pozni šesnaesti vijek". Odanost svojoj ljubavi, svom zanimanju, uvijek, pa i na odlasku u vječnost. I ja vjerno služim slovu matere svoje, prvoj ljubavi. A ljubav je svjedok koji ne laže.
"Kad je muka đe si Đuka, kad jedete Đuku ne zovete". Istina, izreka je pomalo uvredljiva, i gruba, ali takva nam se ponudila kao najbolja podloga tekstu. Dok je nesreća trajala bili smo i tijelom i dušom za sve što je naše. Kad nesreće minu, zaboravimo sve; brzo se zasitimo svakog dobra svog. Ne izdržimo nikad do kraja; damo svima do znanja da možemo, ali nećemo. Eto, tek tako, nećemo. U inat sebi, kad već ne možemo nikom drugom. ("Naljutila se budala na selo pa odsjekla sebi onu stvar".)
Istim putem kojim su otišle neke materijalne, odlaze i duhovne vrijednosti; kultura, u bescjenje, budzašto, nizašto. Na red je došlo i pismo. Zar i to? A šta se poslije toga ima za "dati", za izgubiti? Možda 3,5 kilograma kože, koliko je imamo na sebi. I nju ćemo, iz inata, jakako, dati, da dokažemo da se "i bez kože može". Ili 21 gram duše. Pa bezdušni kroz život, što da ne. Ionako suština gubi smisao...
Odlučio sam tvrdo: Moram prvoj ljubavi ostati odan do kraja, pa kako bude. Zato hoću i da slovkujem svome slovu slavnom. Prije nego što drugi počnu da pričaju: "Bio jednom jedan narod i imao pismo svoje, čak..."
Kad vidim ćirilicu, odmah se sjetim djetinjeg tepanja i mladalačkog posrtanja. Ma kako se složila (slova), u priču, pjesmu, ili kakvo drugo štivo, nemoguće je do kraja opisati njihovu ljepotu. (I gramatolozi bi se složili sa mnom). Takvu krasotu jedino bi muzika mogla dočarati; tankovijasta flauta, pod nečijim razigranim prstima... Ili bi, možda, bilo najbolje samo primaći oči slovištu, (znacima) i ono će progovoriti snagom svoje vrijednosti i ljepote.
Suprotnosti se, vele, podudaraju. Zato i jesam, ja seljak iz Ratkova, često u Gospodskoj ulici. I gledam, ponešto, u toj ulici, i vidim svašta u njoj. Od 66 (šezdeset i šest) naslova, koje sam pročitao usput, samo su 2 (dva) ispisana ćirilicom. Dakle - šezdeset je i četiri naprema dva (64:2).
Ne voli li to Gospodska ni pismo svojih predaka, pismo koje ju je izvelo iz mraka i kaljava sokaka? Ne voli. Zadužilo ju je. One kojima ste najviše dužni, njih najmanje volite. Ne volite ih uopšte. Dug treba vratiti. A mi tome nismo vični. Mi bismo da što više uzmemo, da uzmemo sve, a da što manje vratimo; po mogućnosti ništa.
Doduše, pismo nam ništa nije ni tražilo. Podmetalo je svoja tankovijasta leđa uvijek, i svakome, kad je god zatrebalo. Bilo ga je i nad kolijevkom i nad grobom; i u svemu onome što je stalo između ta dva "ležišta". A sad ga guramo u stranu, ili, bolje reći, niza stranu.
Znam ja nas...
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
