Uroš Tošković - Buntovnik garavog lica i čistog srca
Banjaluka - Jedan od najvećih crnogorskih, pa i evropskih umjetnika Uroš Tošković preminuo je u 87. godini života. Gledao je Tošković smrti u oči i uvijek kovao nove planove o svojim slikama i crtežima. Vječito zagledan u nebo, živio je kao samosvjesni ratnik, boem, hipik i radoznali putnik.
Tošković je važio za jednog od najboljih svjetskih crtača 20. vijeka, prema ocjeni mnogih likovnih kritičara iz Evrope i šire. Posljednje godine života proveo je živeći asketski u Baru, gdje je i stvarao.
Iako je prvenstveno pokušao da bude pjesnik, želja za slikarstvom i crtanjem je prevladala.
Tošković je 1957. godine bio jedan od osnivača društva “Baltazar”, čiji članovi su bili Leonid Šejka, Siniša Vuković, Miro Glavurtić, Dado Đurić, Olja Ivanjicki, a koje je 1958. godine postalo legendarno društvo “Mediala”.
Na vijest o Toškovićevoj smrti stigle su brojne reakcije iz umjetničkog svijeta. Banjalučki slikar Renato Rakić rekao je da je Tošković uistinu imao izuzetan likovni talenat.
- Najteže je opstati i biti čist, vjerovati u sebe i stvarati mimo lažnih uvjerenja, trendova i nametanja. Biti dobar po svim modelima likovnog jezika, a od strane kolega imati poštovanje. Sve je to imao Uroš. Stvarati decenijama je samo odlika istinskog dara - kazao je Rakić.
I veliki srpski slikar Miloš Šobajić imao je samo najljepše riječi o Toškoviću i njegovom radu.
- Ja Toškovića znam 50-60 godina i siguran sam da je on najbolji crtač danas, i mnogo pre danas. Veličanstven je. Izmislio je jedan tip crtanja koji je apsolutno njegov. Posebno ga cenim zbog toga. On je pokušavao i da slika, ali, naravno, nije slikar, a kao crtač je nenadmašan bio i ostao. Izmislio je da bude lud. To mu se sviđalo. On nije lud uopšte. On je izuzetno inteligentan i obrazovan čak, ali taj stil mu se izuzetno dopao i dobro mu je i stajao - istakao je Šobajić za “Glas Srpske”.
Toškovićevim likom i djelom se bavila istoričarka umjetnosti Draginja Kujović.
- Tošković se u Beogradu kreće u krugu avangardnih umjetnika koji traže alternativu umjetnosti socijalističkog realizma, okupljeni oko grupe “Mediala”. Već tada je svojim avangardnim nastupima obezbijedio da se njegovo ime nađe na stranicama svjetske istorije umjetnosti - napisala je Kujovićeva.
Ona bilježi i da je Tošković “kamion crteža ostavio kada je iz Beograda otišao u Pariz 1956. godine kao stipendista francuske vlade”, gdje upisuje školu Lijepih umjetnosti, kod profesora Morisa Brijasona. Treću po redu likovnu akademiju Tošković je završio sa visokom ocjenom. Živi sa slikarima koji su se okupljali na obalama Sene, na pariskim ulicama, druži se sa običnim svijetom, pijancima, skitnicama, prosjacima, modelima, prostitutkama. Njegovi crteži, odnosno njegova linija osvojila je parisku likovnu kritiku i slikare, među kojima je vladalo mišljenje da je Uroš Tošković najbolji crtač svijeta. Dvadeset godina je tako živio u Parizu, gdje je upoznao najveće umjetnike tog doba, poput Pikasa, Dalija, Sartra i Joneska. Poznata je anegdota da je Pikaso želio da kupi jedan od njegovih crteža, ali mu je Tošković odgovorio: “Skup sam ja za tebe.”
U jednom intervjuu Tošković je kazao da bi svi umrli da su godinu dana živjeli kao on.
- Sve je zapisano, samo treba znati. Ali, treba poznavati sebe. Ali mi smo izgubili to. Ja to nisam izgubio. Ja to njegujem. Svi bi umrli za godinu dana da su živjeli kao ja. Ali to je energija. Ja sam preko četrdeset godina proveo po hotelima. Živio sam u mnogim po Crnoj Gori. Zašto? Da se izolujem, da putujem, da budem sam sa sobom. Ja nijesam neko, ali stvarno mi pričinjava zadovoljstvo da imam svjedoke - objasnio je tada Tošković.
Tošković je uvijek govorio da on i kada slika, zapravo crta, i time objasnio svoj odnos prema crtežu.
- Dostojevski je crtao kada je pisao, a nije slikao. O čemu se radi? Ja i kad slikam - crtam. Crtež je samoodbrana, tu nema dža ili bu, crno-bijelo, trećeg nema - isticao je Tošković.
Prije nekoliko godina izdata je i monografija o ovom “buntovniku garavog lica i čistog srca”.
Istoričarka umjetnosti Anastazija Miranović zapisala je jednom prilikom da je kod Toškovića nevidljiva granična linija odvajanja umjetnika od čovjeka.
- Ako postoji u savremenoj crnogorskoj umjetnosti umjetnik koji živi svoju umjetnost, kod kojeg je nevidljiva granična linija odvajanja umjetnika od čovjeka, onda je to Uroš Tošković. Neshvatljiv, neprilagođen, zapušten, zastrašujući je stvoritelj svog djela, a takvo je i samo njegovo djelo. Uroš se nikome ne udvara, svojim crtežima, slikama, skulpturama, instalacijama… ali, ni svojim riječima, pogledima, ponašanjem. On je takav kakav jeste i to je njegova sloboda, stvaralačka i ljudska. Ona je njegov izbor koliko i usud - napisala je Miranovićeva.
Toškovićeva umjetnost nije proishodila iz oslikanog ludila, nego upravo suprotno, ludilo je u njoj pronalazilo neku vrstu alibija.
Kritičari o njemu
Uroš Tošković je bio slikar svoga doba i njegova djela pokazuju isti onaj užas koji pokazuju sve umjetnosti 20. i 21. vijeka. To su uglavnom avetinjski portreti sa kojih izbija posebno uvjerljiv dah užasa.
Podsjećaju na slike Frensisa Bejkona, ako se odstrani “realistična” crta Bejkonovog slikarstva. Reklo bi se da je Tošković sa ovim slikarem srodnik u umjetnosti, ako bi se tražila neka paralela sa svijetom.
Ipak, drugi aspekt povlačenja paralela je mnogo sadržajniji - Uroš Tošković je umjetnik koji dolazi sa područja Crne Gore i teško se može zaobići misao da je on zaista jedan u nizu velikana iz Crne Gore koji pričaju o đavolu. Demonsko u Toškovićevim slikama možemo uočiti i u djelima Živka Nikolića u filmu, Miodraga Bulatovića i Mihaila Lalića u prozi, te Novice Tadića u poeziji.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
