Svijet uz stihove postaje ljepši i smisleniji
Banjaluka - Koliko je nedosanjanih snova, strahova, ličnih ispitivanja, tuđih sudbina, lične sreće i tuge, života i čovjeka, sa svim vrlinama i manama vijekovima unazad, ali i sada dok neko piše, a neko čita ove redove, ostalo u stihovima.
Danas se obilježava Svjetski dan poezije koji slavi upravo tu snagu u kojoj stihovi postaju čuvari najsnažnijih tajni, ali i provodnici savršenstva mašte, a domaći pjesnici govorili su o ličnim izazovima u koje se upuštaju stvarajući. Složni su u jednom, vole da čitaju uspjele pjesme, bez obzira na to ko ih je napisao.
- Najveći izazov što se tiče pisanja poezije je znati kako dobra poezija treba da izgleda - potvrđuje mlada poetesa Vladana Perlić.
Problem s dobrom pjesmom, kako kaže, je taj što je to formula koja sadrži mnogo promjenljivih, a promjenljive zavise od književne tradicije i vremena u kojem živimo.
- Zadatak pjesnika je da prepozna vrijednost promjenljive u sadašnjem trenutku, uradi jednačinu i priloži svoj rezultat - naglasila je ona.
Za Tanju Stupar-Trifunović poezija je način na koji čovjek može osjetiti život u svoj njegovoj punini.
- Izazov za onog ko piše je da zadrži takvo osjećanje svijeta i da ga pobuđuje u drugima jer svijet bez poezije je isprazan, jednoobrazan, skučen i lišen različitosti i ljepote - objasnila je pjesnikinja.
Sonetni vijenac za pjesnika Milana Rakulja bio je poseban izazov, ali ipak, odgovorio mu je uspješno u prvoj knjizi, što je rijetkost.
- Stihovi treba u isto vrijeme da su jednostavni i višeslojni. Pjesma tek ako istu jezu na koži stvara nepismenoj babi i akademiku, jeste uspjela pjesma. Naravno, postoji uslov da baba ima prirodnu inteligenciju da dovoljno razumije, a akademik dovoljno duše da osjeti. Često sve što smo napisali biva samo trening i priprema za jednu takvu pjesmu - duhovitim primjerom objašnjava Rakulj.
I jedan od onih koji su na svom životom putu napravili mnogo koraka stihovima, pjesnik i književnik Ranko Pavlović ističe da su se pjesnici odavno oslobodili iluzije da poezija može mijenjati svijet, ali on je, kako kaže, sam dalje uvjeren da ga može učiniti ljepšim i smislenijim.
- Kada se iz pjesnikove duše izvije u grafeme, onda tako ispisana traži srodnu dušu, da je oplemeni. Da nije tako, pjesnici ne bi ni pisali poeziju - priča Pavlović.
Pronalazak koncepta zbirke i definicija forme pjesme koja će biti primijenjena u cijeloj zbirci, nešto je čemu mnogo pažnje pridaje pjesnik Ognjen Radović.
- Samo pisanje rijetko kad bude izazov, ali osmišljavanje mikrokosmosa oko kojeg bi određen broj pjesama trebalo da stoji je ubjedljivo najteži dio posla - dodaje on.
Spontanost
Pjesnici, smatra pjesnik Danijel Gatarić, znaju nešto više no obični smrtnici i svaki put kad uspiju višeznačjem stihova prevariti čitaoca, sebe i ponekog filologa, njihova poezija je uspjela.
- Otišli smo od prosjeka u potragu za vlastitim zavjetom ili nekom društvenom objavom koju će rijetki čitati, no će spominjati uzgred kao i druge objave samooboženja. Preporučujem skidanje stega konvencionalnog i pomenuti odlazak u masiv, sebe. Koliko god to putovanje bilo neugodno, a destinacija prazno mjesto, biće objave. Doći će spontano, iz potrebe - naglasio je Gatarić.
*****
svi ovi svemiri i sva ova zemlja
kad se udavi u vode povlače
i snijeg na drugoj planini pada
iz očiju ljubičasto na hljeb gori
kao presadi ispod crven’ smole
svi ovi svemiri i sva ova zemlja
Ognjen Radović
MARTOVSKO JUTRO
Sunce se rađa u izlogu
prodavnice dječjih igračaka
na stanici gradskog saobraćaja.
Smješkaju se plišani medvjedići,
u očima lutaka svjetluca zlato.
Zar je rosom umiveno sunce
moglo da nađe ljepše mjesto
s koga će sluđenom svijetu da obznani
početak još jednog martovskog dana?
S papirom u koji je bilo umotano
maločas pojedeno pecivo,
u kantu za otpatke bacam brige
i ulazim u vedro jutro,
jer sunce se rađa u izlogu
prodavnice dječjih igračaka.
Ranko Pavlović
UMJETNOST ŽIVLjENjA
Zamisli da je život
sa ražnja pečeno pile,
da je ljubav vatra
a sloboda dim
i da ne možeš
ni da jedeš
ni da se ogriješ
ako nadimljen nisi.
Zamisli tako
i biće ti jasno
poezija šta je.
Milan Rakulj
Priče s mosta
Moja tetka je gurnula ljubavnicu s mosta,
mužu se nije vratila.
Ona zna Bogovi jedu crve što gutaju trulo meso.
Naša rođaka je Mir Jam,
sve tri zajedno se borimo sa smrtnošću
onako kako nam je dato:
obići planetu, pisati, spasiti čovjeka u nevolji...
Slikam se aparatom koji mi krade dušu
kako nijedan muškarac nije znao.
Možda jedan,
no njega uze druga žena da je spasi od haotične smrtnosti.
Njegova majka se sad ruga Bogovima kako ja nisam smjela.
A tetke mi s mosta bila sam se s muškima,
dok je Orleanka bila tek dijete željno vizije.
Danijel Gatarić
Anelis, džaba si pisala
mama žele tvoju djevojčicu mrtvu
juče je pisalo u svim novinama
i kapalo sa gladnih usana dvonožnih zvijeri
u ovoj zemlji poškropljenoj krvlju
gdje je ljubav grijeh
rodila si me među ropskim narodom
što je navikao u amovima da pjeni i ropće
neprestano snujući da jednoga dana
svome gospodaru pregrize grkljan
stoput prezreni i prokleti
mi smo novi Judejci
što razapinju na krst sve one
koji se drznu reći
ljubi bližnjega svog
majko sram me je moje krvi
ne zbog zločina prošlih
no zbog zločina budućih
mama žele tvoju djevojčicu mrtvu
promijenili su ime obukli uniforme
svastika na mišici
i sad me traže dok se ja skrivam
iza police za knjige
jer mama
takvi im nikada ne prilaze
naravno
žele tvoju djevojčicu mrtvu
a i ti bi
kad bi znala zašto
Vladana Perlić
Zec
Šuška mi moj vlastiti strah u ušima
u srcu mi kao u drhtavom žbunju
u njedrima kao u bubnju u praznu šupljinu udara takt
moje strijepnje
Bježe mi noge brže od mene
U tuđem kupusu u tuđoj želji u tuđim mislima završim slučajno
Ne mogu da se zadržim dugo ni u sebi ni u drugom
Trčim kroz život sa ušima koje osluškuju smrt
sa očima koje slute da lov na divljač ne prestaje
i da je moja slast u tuđim ustima čorba
Tanja Stupar-Trifunović
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.