Ljubiša Savanović, glumac, za “Glas Srpske”: I mala pobjeda čini naše živote boljim

Rekao je ovo za “Glas Srpske” Ljubiša Savanović, jedan od najcjenjenijih glumaca u Republici Srpskoj i jedan od osnivača Gradskog pozorišta “Jazavac”, objašnjavajući šta treći “Juhu festival za djecu”, koji će večeras biti otvoren u ovom banjalučkom pozorištu nudi kvalitetno publici, koja je s obzirom na uzrast na početku svoje edukacije kulturom. Talentovani banjalučki umjetnik kaže da je odgovornost tim veća na svim ljudima koji su uključeni u program i kreiranje festivala za najmlađe uzraste publike.

- Kao i svaki put i ovogodišnji “Juhu fest” nudi različite sadržaje: predstave našeg pozorišta i gostujuće predstave iz Beograda i Mostara, koncert za bebe, čitanje bajki, društvene igre za tinejdžere i “Juhu” kviz za djecu. Bogat sadržaj, koji bi bio naš pokušaj da na neki način napravimo interakciju na relaciji mališani-roditelji-teatar. Dobrim dijelom vođeni smo time da napravimo snažan iskorak od floskule “još jedan pozorišni festival”, što smo od prvog “Juhu” festivala željeli da izbjegnemo - rekao je Savanović.

GLAS: Kad smo već kod mališana kao najosjetljivije kategorije publike, da li je ovo jedan od načina da se na neki način stvara i edukuje pozorišna baza od malih nogu, a ne da se, kako je to čest slučaj kod nas, publika gaji retroaktivno?

SAVANOVIĆ: Naravno. Ovaj dio sezone u “Jazavcu” tradicionalno je rezervisan za događaje koji su namijenjeni djeci i mladima i za događaje koje mladi kreiraju. Nakon “Juhu festa” čekaju nas Dani škole glume i govora Studija “Jazavac”, gdje će biti predstavljeno više od dvije stotine naših članova svojim prezentacijama i predstavama. Svim ovim programima ulažemo u te mlade ljude, njihov psihofizički i emocionalni razvoj, sa ciljem da bi na neki način bila “školovana” publika, koja pozorište smatra svojom sredinom, a ne dosadnim mjestom gdje je tjeraju starije generacije.

GLAS: Koliko je Vama kao glumcu teško danas balansirati između zanatskih, organizacionih i privatnih obaveza, što nije uvijek stvar ličnog izbora, već i način da se učini nešto šire i važnije u sopstvenoj sredini od pukog postojanja u njoj kao dio statične gomile koja gleda svoj posla?

SAVANOVIĆ: Nije lako, ali ja to vidim kao moj “dug” sredini u kojoj sam odrastao i koja me iznjedrila. Prestao sam da se nadam boljim vremenima, pokušavam da ova koja živimo učinim boljim i uživam u malim i malo većim pobjedama nečeg lijepog. Kao i obično, nekima se to sviđa, nekima ne. Ali sve je to normalno. Skidam kapu svakom ko u ova vremena kod nas nešto radi i stvara, ne samo za sebe nego i za društvo.

GLAS: Sa druge strane, one profesionalne, u jednom ste veoma zanimljivom periodu, iza Vas je jako zanimljiva uloga u “Koži”, završnom dijelu “banjalučke trilogije”, koja je na mnogo načina pokrenula stvari sa mrtve tačke kod nas, kako za glumačku, tako i autorsku ekipu?

SAVANOVIĆ: Jeste. Mnogo sam srećan što sam dio ekipe koja je radila na ovoj trilogiji. Meni je to najdraži dio mog rada pred kamerama, jer je u vezi sa tim ljudima, ovim gradom, Krajinom. Motor te čitave priče bio je Nikola Pejaković, a Brankica Janković, žena koja je vidjela dalje od ostalih i usudila se da stane iza autora. Pored njih velike zasluge pripadaju skromnom i nenametljivom čovjeku koji je dokazao svoj talenat i postao reditelj čiji se sljedeći korak čeka, a to je Saša Hajduković. I naravno mojim kolegama glumcima, snimateljima, organizatorima, tehničarima, vozačima.

GLAS: Ništa manje nije upečatljiva, mala obimom, ali jednako zapažena, uloga u “Ruskom konzulu”, gdje dajete portret omiljenog čovjeka svih naših ideoloških sistema, onog ko ne razmišlja već sluša i izvršava naređenja? Kakva iskustva nosite sa tog seta?

SAVANOVIĆ: Interesantna. Ekipa velikih glumaca predvođenih Žarkom Lauševićem radila je na tom filmu. Veliko iskustvo. Snimali smo u zatvoru taj film pa je i to okruženje ostavilo jak utisak na mene. Lijepo ste okarakterisali čovjeka kojeg igram u filmu. Nije ga bilo teško pronaći, jer smo i danas okruženi takvim ljudima.

GLAS: Jednako tako uporno balansirate između GP “Jazavca” i Narodnog pozorišta, iako se posljednjih godina teatar našao u maloj defanzivi zbog televizijske hiperprodukcije, koja jeste zlatno doba za glumce, ali posljedice se počinju osjećati u zanatskoj bazi ili kako to umjetnici vole reći “daskama koje život znače”? Ne odustajete od teatra?

SAVANOVIĆ: Nipošto. Pozorište je moj osnovni i najdraži poziv. Nažalost, u pravu ste, pozorišta, posebno ona u velikim centrima, gube trku sa televizijskim i filmskim setovima, prije svega zbog finansija. Meni je Narodno pozorište Republike Srpske matična kuća. To je, za mene, uz dužno poštovanje drugima, ujedno i najbitnija institucija kulture u Republici Srpskoj. Htio to neko priznati ili ne pozorište prati vrijeme i na najbolji način održava vezu sa publikom i okuplja najviše ljudi. Nažalost pozorište nema tretman kakav zaslužuje, jer godinama nemamo vizionare među ljudima koji su na nivou države zaduženi za kulturu nego se tim bave činovnici isti ili slični onima kakve ste spomenuli u prethodnom pitanju. Više puta sam spominjao anegdotu kad su Bana Milosavljevića u čudu pitali zašto gradi pozorište, a on im je odgovorio da ne pravi pozorište nego državu. Nema takvih više. Elem, Narodno pozorište Republike Srpske u posljednjih par godina pravi bitne stvari, osnovan je simfonijski orkestar, repertoar je obogaćen operama, pozorištu su vraćeni njegovi prostori koji su pretvoreni u probne sale, urađena je nova sistematizacija, dramski repertoar drži visok nivo, ali to se malo cijeni.

GLAS: Rad u “Jazavcu” možda nema tu društvenu težinu koju nosi nacionalni teatar, ali svakako ima svoju publiku i vlastitu misiju u vodama pozorišne umjetnosti?

SAVANOVIĆ: U vezi sa tim nema dileme. Moj rad u Gradskom pozorištu “Jazavac” je, kao što rekoh, moja želja da bude napravljeno još sadržaja u gradu i  ponuđen jedan drugačiji repertoar kakav nudi jedno dobro bulevarsko pozorište. Pored “Jazavca” u Banjaluci radi još nekoliko pozorišta, sva imaju publiku i to je dokaz da su nam sva i potrebna. Ali bez jake nacionalne kuće, bez jakog Narodnog pozorišta nema smisla ni sve ostalo. Kako to narod lijepo kaže, kuća se pravi od temelja, pa zidovi, pa krov...

GLAS: Za kraj šta možemo očekivati od Vas na svim umjetničkim frontovima?

SAVANOVIĆ: Samo da ću dati sve od sebe.

Tinejdžeri

GLAS: Vjerujete da se publika bez obzira na godine može pronaći u svim pozorišnim žanrovima?

SAVANOVIĆ: Jedan od problema koji pokušavamo da riješimo, a koji smo prepoznali analizirajući sastav publike je da u pozorište najmanje idu tinejdžeri. Zato smo odlučili da jedna od naših ovosezonskih premijera bude namijenjen njihovom uzrastu. U pitanju je predstava “Lajanje na zvezde” po tekstu Milovana Vitezovića i u režiji Belinde Stijak. U ovoj predstavi igra dvadeset četvoro srednjoškolaca. Divnih, vrijednih, šarmantnih, mladih ljudi koji su već godinama članovi naše škole, koji su stasali i od djece postali ljudi u “Jazavcu”.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.