Ivo Andrić: Uzbudljiv život jedinog jugoslovenskog nobelovca

Rođenje Ive Andrića upisao je u matici rođenih Crkve Svetoga Ivana Krstitelja u Travniku župnik Juraj Pušek pod rednim brojem 70. Tu je zapisano da je Ivan Andrić, zakoniti sin upravnika Antuna Andrića (1863 – 1896.) i majke Katarine (rođene Pejić), rođen 9. aprila u Travniku u Ulici Zenjak br. 13, kršten u katoličkoj crkvi.

Koliko je zanimljiv život imao svjedoči i činjenica da je Ivo bio i ponavljač sedmog razreda Sarajevske gimnazije, mason, diplomata, predsjednik tajne đačke protivaustrijske organizacije Hrvatska napredna omladina, ali i član Stojadinovićeve Jugoslovenske radikalne zajednice, ambasador Jugoslavije kod Adolfa Hitlera, ali i predsjednik Saveza književnika Jugoslavije nakon Drugog svjetskog rata i član Komunističke partije, ali nikada Titov intimus poput Miroslava Krleže. Ali, prvenstveno – najveći jugoslovenski pisac svih vremena.

Nobelova nagrada

Njegovo prožimanje života na Balkanu u djelima "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika", "Prokleta avlija" i mnogim drugima, kao i doprinos književnosti nije ostalo neprimjećeno - 26. oktobra 1961. godine Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Time je postao prvi Jugosloven dobitnik najprestižnije svjetske nagrade za književno stvaralaštvo. Na vijest o dodjeli nagrade Ivo Andrić je izjavio: "Nobelovu nagradu smatram kao izuzetno priznanje za cjelokupnu književnost moje zemlje".

Susret sa Hitlerom

U knjizi "Gospodar priče" akademik Krešimir Nemec opisuje i Andrićeva ambasadorska iskustva u Berlinu. Pomalo je neobično da je Hitlerova Njemačka prihvatila Andrića za jugoslovenskog ambasadora s obzirom na to da je Andrić bio pristalica atentata na nadvojvodu Franju Ferdinanda, pobornik ujedinjenja južnoslovenskih naroda i uvjereni protivnik germanizacije. Ipak, Nemec piše da je Viktor fon Hiren, šef njemačke ambasade u Beogradu, slao telegrame na više berlinskih adresa u kojima zagovara da se Andrićevo imenovanje prihvati. Andrića opisuje riječima: "On tečno govori njemački, ima oko 45 godina, neoženjen je, Hrvat je iz Bosne, pisac po zanimanju i uvijek je bio smatran jednim od politički najsposobnijih rukovodilaca u diplomatskoj službi Jugoslavije. Za vrijeme svog dugog djelovanja u Ministarstvu spoljnih poslova Andrić je uvijek održavao vrlo prisne odnose s ambasadom Njemačke i u svim pregovorima pokazivao je duboko razumijevanje zahtijeva i interesa njemačke politike. Svrha njegovog upućivanja u Berlin je da se pokaže koliko se velika važnost pridaje mjestu predstavnika u Berlinu i kako postoji snažna želja da se naglasi kontinuitet sadašnje politike prema Njemačkoj. Andrić je dobio odlikovanje GrosskreuzGrosskreuz nakon posjete gospodina Nojrata Beogradu."

Kako se navodi u Nemecovoj knjizi, Andrić je obučen u tamnoplavi frak izvezen zlatnim šarama, ogrnut pelerinom, s trorogim šeširom ukrašenim bijelim nojevim perjem na glavi, 19. aprila u prisustvu ministra spoljnih poslova Joakima fon Ribentropa predao diplomatsku notu njemačkom kancelaru Adolfu Hitleru. Nakon ceremonije održan je i prijem na kojem je Hitler bio domaćin. Kancelar je s Andrićem kurtoazno razgovarao o unapređenju njemačko-jugoslovenskih veza u nauci i kulturi. Dan nakon predaje diplomatske note Andrić je sedio u počasnoj loži na velikoj paradi priređenoj u čast Hitlerovog rođendana, piše Nemec.

Zadužbina Ive Andrića

U času smrti, 13. marta 1975. godine imao je nepune 83 godine, a u Andrićevoj bilježnici je ostao zapis: "Pomisao na smrt izaziva, već sama po sebi, kod čovjeka strah. A kod književnika i svakog ''javnog radnika'' dolazi uz to još i odvratnost od glupih i neiskrenih nekrologa koji nas čekaju..."

Prema testamentu koji je juna 1975. proglašen punovažnim, obrazovana je Zadužbina Ive Andrića kojoj su pripala sva sredstva od autorskih honorara kao i piščeva ušteđevina uključujući novčani dio Nobelove nagrade.

Prva sjednica Upravnog odbora kojoj je predsjedavao Rodoljub Čolaković održana je godinu nakon piščeve smrti, 12. marta 1976, a za prvog upravnika izabrana je njegova višedecenijska saradnica Vera Stojić. Od tada pa do danas Zadužbina bdi nad Andrićevom književnom baštinom i dodijeljuje nagradu koja nosi njegovo ime, a dodijeljuje se godišnje za najbolju pripovjetku ili knjigu priča. Svake godine Zadužbina prodaje prava na objavljivanje Andrićevih dijela na raznim svjetskim jezicima.

U utorak 10. oktobra, na rođendan Ive Andrića u Zadužbini koja nosi njegovo ime kao i svake godine, biti uručena Andrićeva nagrada i predstavljen godišnjak "Sveske", koji izlazi već četrdesetak godina i uvijek je u cijelini posvećen Andriću i njegovom djelu.

Orhan Pamuk: Andrić je moj preteča

 "Veličina Andrića, Dostojevskog, Tanizakija jeste u tome što poklanjaju pažnju tradicionalnoj kulturi, kulturi Istoka, ali su usredsređeni na savremenost, kao i ja. Andrića, na neki način, smatram svojim prethodnikom jer je bio dovoljno hrabar, otvoreno human da sagleda svu punoću života muslimana na ovim prostorima. Poklanjao je pažnju detaljima, tako nam je pokazao da smo svi napravljeni od istog materijala", rekao je Orhan Pamuk u intervjuu za RTS kada je prošle godine bio gost Srpske akademije nauka i umjetnosti.

Odlomak iz knjige "Znakovi pored puta"

 "Zašto balkanske zemlje ne mogu da uđu u krug prosvećenog svijeta, čak ni preko svojih najboljih i najdarovitijih predstavnika? Odgovor nije jednostavan. Ali, čini mi se da je jedan od razloga odsustvo poštovanja čovjeka, njegovog punog dostojanstva i pune unutarnje slobode, i to bezuslovnog i doslijednog poštovanja. To je naša velika slabost, i u tom pogledu svi mi često i nesvijesno griješimo. Tu školu nismo još prošli, ni taj nauk potpuno izučili. Taj nedostatak mi svuda nosimo sa sobom kao neki istočni grijeh našeg porijekla, i pečat manje vrijednosti koji se ne da sakriti. O tome bi trebalo govoriti i na tome raditi. ..."

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.