RECENZIJA „Posljednji od nas“: Očevi i djeca VIDEO
Impresivan je način na koji je scenarista Krejg Mazin, nakon uspjeha “Černobilja” i proboja u prvu ligu televizijske industrije, zakucao svoj status scenarističkog velemajstora, adaptacijom video-igre “Posljednji od nas”, praveći i globalni hit i vrhunsku seriju, čime je nadmašio ne samo sopstvene visoke standarde, već i standarde kompletnog tržišta.
Da bude zanimljivije u tome je uspio ulazeći na klizavu žanrovsku teritoriju postapokalipse i igranih adaptacija video-igara, kažemo, klizavu, kako zbog prilične potrošenosti apokaliptičnih tema, tako i zbog smrtonosnog niza promašenih adaptacija igara na kojima su ambicije polomili brojni autori posljednjih godina. Po svemu sudeći, veličina izazova njega je inspirisala na pravi način, a ogromno iskustvo, stvarano godinama rada na sporednim scenarističkim pozicijama, iskoristio je jednostavno i funkcionalno. U saradnji s autorom igre Nilom Drukmanom, prvo je složio scenario precizan poput švajcarskog sata, ne odstupajući previše od postulata igre, ali i ne ustručavajući se da napravi iskorak kada je bilo potrebno prilagođavanje predloška za drugi medij i ne vodeći previše računa da li pomenute promjene nekom smetaju.
Izgradivši čvrst kreativni temelj oko zapleta, pažljivo je stilizovao atmosferu, a potom je u prvi plan potpuno očekivano postavio glavne likove Džoela (Pedro Paskal) i Eli (Bela Remzi), potom ih okružio brižljivo kreiranim sporednim karakterima iz epizode u epizodu i krenuo na dugo putovanje u srce apokalipse, a tamo se kao i u svakoj drugoj katastrofi krije nešto što se zove - drama. Ova se zove, da parafraziramo Turgenjeva - očevi i djeca.
I Mazin već u prvih 20 minuta pilota demonstrira vještinu da nas uvuče u priču i predstavi karaktere, koji nam bez problema drže pažnju. Naime, poznata civilizacija raspada se pod najezdom zombija inficiranih mutiranom parazitskom gljivom kordiceps, a mi upoznajemo Džoela, građevinskog radnika i samohranog oca, koji u nastalom haosu gubi kćerku, što je tragedija koja ga pretvara u ljudsku olupinu bez emocija i želja, osim životinjskog nagona za preživljavanjem. Kada spletom okolnosti dvadeset godina kasnije Džoel, koji preživljava kao krijumčar, dobija zadatak da preko razorene Amerike, u kojoj rijetke sigurne zone kontrolišu militantni ostaci vojske poznati kao FEDRA, prevede djevojčicu Eli za račun pobunjeničke skupine zvane “Krijesnice”, jasno je da će Eli probuditi u njemu nešto što je on mislio da je davno umrlo u njemu, roditeljski instinkt.
I tu Mazin postavlja ključne motive priče - da li čovjek koji se 20 godina ponašao kao zvijer u borbi za opstankom, može biti ponovo roditelj i da li djevojčica koja je odrasla bez roditelja, u stalnom haosu nasilja i borbe za opstanak, može biti ponovo dijete. I dok pratimo odiseju ovog slučajnog tandema, kroz razoreni pejzaž bivše civilizacije kojim caruju zaraženi, pljačkaške grupe preživjelih, nasilne ideološke skupine, kanibali i svako drugo zlo teško razumljivo normalnom čovjeku, polako se gradi kompleksna slika svijeta u kojem sva poznata pravila i norme više ne važe. Ljudske emocije možda suštinski jesu iste, ali intenzitet njihovog ispoljavanja nije. I kada Mazin postavi scenu za svoju postapokaliptičnu dramu znamo da će ona prije ili kasnije postati tragedija, jer u svijetu u kojem je jedina nada krhki život jedne tinejdžerke tragedija vreba na svakom koraku. Biblijska dilema koju serija postavlja pred glavne junake i sve nas ispred ekrana, glasi “Da li biste žrtvovali svoje dijete za spas čovječanstva?” Džoel je odluku donio za Eli i gledaoce ostavio u moralno emocionalnom lavirintu iz kojeg je nemoguće naći izlaz bez teških posljedica i bolnih odluka.
Nakon prve sezone jasno je da je Pedro Paskal majstor svog zanata i da njegov proboj u prvu glumačku ligu nije slučajnost, hemija između njega Remzi je evidentna, a ostatak ekipe briljira bez obzira koliko minutaže ima. S druge strane, režiserska ekipa savršeno je oživjela postapokaliptični svijet, kako spektakularnim vizuelnim rješenjima, tako i savršeno dočaranom klaustrofobičnom atmosferom stalne opasnosti i beznađa, pažljivo i odmjereno balansirajući na žanrovskoj granici horora, akcije i drame. Jednostavnije rečeno, Mazin i njegov autorski tim obavili su fantastičan posao i serija “Posljednji od nas”, funkcioniše bez greške, nezavisno od toga da li je neko obožavalac igre ili se prvi put susreće sa svijetom u kojem se ona dešava. Svijetom, u kojem je teško biti ljudsko biće, a kamoli otac ili dijete.
OCJENA 5
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
