Saborci čuvaju sjećanje na Makedonca koji je dao život za Srpsku
Banjaluka - Prvi put smo susreli ratne drugove našeg brata, a zbog dočeka koji su nam priredili njegovi saborci, njihovog odnosa prema nama i kada vidimo da oni još gaje sjećanje na njega, osjećamo kao da je Goran među nama.
Ovim riječima bliznakinje Slađana i Svetlana i njihova mlađa sestra Frosina iz Kumanova opisuju susret sa bivšim saborcima njihovog brata Gorana koji je kao dobrovoljac i pripadnik Prvog bataljona Vojne policije Prvog krajiškog korpusa Vojske Republike Srpske poginuo polovinom avgusta 1993. godine na Putnikovom brdu kod Doboja.
Slađana, Svetlana i Frosina nedavno su bile u Banjaluci gdje su ih dočekali bivši saborci njihovog brata, koji je dao život za Republiku Srpsku. Okupljeni u Udruženju “Prvi bataljon Vojne policije Prvog krajiškog korpusa VRS” svake godine polovinom septembra obilježavaju godišnjicu formiranja ove jedinice i odaju počast za 69 svojih saboraca poginulih u Odbrambeno-otadžbinskom ratu među kojima je i Goran Nikolić.
Slađana kaže da su se obradovale kada su od novoizabranog predsjednika ovog udruženja Radenka Puzića dobile poziv da dođu u Banjaluku.
- Lijepo što su nas pozvali da vidimo gdje i sa kim je bio naš brat - priča Slađana, dok se bivši saborci njenog brata utrkuju ko će se prije upoznati i fotografisati sa sestrama njihovog Makija, kako su ga zvali.
Od Goranove smrti je prošlo 26 godina, a najstrašnije i najpotresnije, kaže Slađana, što svaka sestra može da doživi je da izgubi brata.
- Ne bih voljela da to doživi nijedna sestra na svijetu. Zato nam doček na koji smo naišli među Goranovim drugovima i ovo što smo osjetili mnogo znači, jer kada vidimo ove ljude, osjetimo njegov duh među njima - kaže Slađana, dok njene sestre klimanjem glave potvrđuju da se u potpunosti slažu s njom.
Ona kaže da je želja njihovog brata bila da ostane da živi u Banjaluci.
- Kada je on kao dobrovoljac otišao iz Kumanova u Banjaluku, mi smo se nadale da će kad završi rat on da ostane da živi ovdje, jer mu je to bila velika želja, a da ćemo mu mi dolaziti u posjetu. Nažalost, sudbina je htjela drugačije - kaže Slađana.
Najmlađa sestra Frosina se prisjeća vremena kada im je javljeno da je Goran, koji je imao tek 22 godine, poginuo.
- Ja sam prva preko telefona čula, ali ni ja, ni sestre, ni roditelji nismo vjerovali u to. Tri dana poslije toga, njegovo tijelo je dovezeno u Kumanovo i tek tada smo postale svjesne da Gorana stvarno više nema. Naši roditelji su živi, a gubitak sina jedinca nikada nisu preboljeli - kazuje Frosina.
Ona dodaje da je njihova majka Srpkinja i da je Goran bio veoma vezan za nju i od malih nogu isticao srpsko porijeklo, naglašavajući da je zbog toga i otišao u dobrovoljce, ali i promijenio prezime iz Nikolovski u Nikolić kako piše na spomeniku na kumanovskom groblju na kojem ispod imena krupnim slovima piše “borac Republike Srpske”.
Pravi borac i drug
Radenko Puzić se prisjeća da je Goran Nikolić ili Maki, kako su ga prozvali zbog makedonskog porijekla, u bataljon Vojne policije stigao početkom maja 1992. godine.
- Bio je s nama tokom cijele akcije “Koridor života”. Bio je pravi borac i pravi drug. Poginuo je izvlačeći tijelo jednog našeg borca - kaže Puzić ističući da su se svi obradovali, jer su nakon toliko godina upoznali Goranove sestre.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
