Ne može Batajnica zamijeniti Dalmaciju

Vjekovno srpsko gnijezdo koje je nekada brojalo više od 1.000 stanovnika danas gotovo pusto i zaboravljeno, bez električne energije, vode i puta.

Četrdesetdvogodišnji Željko Rađen jedan je od najmlađih povratnika u Otišić u opštini, a danas se bavi stočarstvom, uzgojem sorte ovaca lička pramenka.

U rodno selo sa majkom i bratom vratio se 2013. godine.

„Danas biti Srbin u Hrvatskoj je jako teško, pogotovo u Vrličkom kraju. Iako imamo dobru saradnju sa lokalnom vlasti u Vrlici, opet pomoć izostaje. Nije lako živjeti danas u Otišiću", priča Rađen Srni i kaže da povratak otežava i nedostatak električne energije, putne infrastrukture, ali i vode.

Prema njegovim riječima, prije rata u Otišiću živjelo je više od 1.000 mještana, a danas ih je svega dvadesetak.

„Osnovali smo i Srpsko narodno vijeće u Vrlici. Za sada nema nekog značajnijeg pomaka, ali mi vjerujemo da će doći naše vrijeme", optimističan je Rađen.

Otišić je, ističe on, jedno od najvećih sela u Hrvatskoj čije se stanovništvo ranije bavilo poljoprivredom i stočarstvom, a poznato je i po proizvodnji kreča.

Ovo malo mjesto na sjeveru Dalmacije izdvajaju i nalazišta iz kamenog i rimskog doba, te ostaci starohrišćanske crkve.

„Srpski narod našeg kraja poznat je i po 'Čuvarima Hristovog groba'. Nije poznato kada je tradicija započeta, ali pretpostavlja se da postoji više od četiri vijeka", navodi Rađen i dodaje da se svake godine pravoslavni narod okupi kod Crkve Svetog Nikole u Vrlici da bi sačuvao i nastavio običaj „Čuvanja Hristovog groba".

Prema njegovim riječima, obnovljena je Crkva Svetog Arhangela Mihajla u Otišiću iz 1889. godine, ali nedostaje još finansijskih sredstavaa da bi bio urađen ikonostas.

Rađeni su Srbiju, sigurnu zemlju, zamijenili za povratak u Dalmaciju, tamo gdje su ponikli.

„Nije bilo novca koji bi platio naš ostanak u Srbiji. Za nas su naš Otišić, Vrlika i naša Dalmacija svetinja. Teško je, ali mi smo svoji na svome", navode Rađeni dok iskazuju nadu za boljim i ljepšim vremenima.

Dinarski tip čovjeka, jakog stiska ruke i visoka čela, kakav je Rađen, čije ruke same govore koliko su tereta prebacile i koliko je život i lijep i težak, osta uz svoje stado u Otišiću.

Milana Jovčića, Srbina iz Dalmacije, iz sela Otišić, ratni vihor i „oluja" 1995. godine odnijeli su u Srbiju gdje i danas sa porodicom živi u Batajnici.

„Obnovio sam kuću u mom selu. Često idem u zavičaj. Ne mogu Batajnica niti Beograd zamijeniti ono parče rodnog neba i moje zemlje u mojoj Dalmaciji", priča Jovčić za Srnu.

U razgovoru često spominje prijatelje, koji danas žive i rade u Srbiji, ali svi vuku krajiške gene.

„Mi Dinarci smo iskreni ljudi. Zasjednemo neđe u neku kafanu u ravnici, pa zapjevamo i zaplačemo za onim što je ostalo u zavičaju, pa oživimo uspomene i sjećanja bar na čas", sa sjetom u glasu i žalom za rodnim selom priča Jovčić i prisjeća se djetinjstva u malom selu sa one strane Dinare, gdje se Sunce prvo rađa.

Djetinjstvo mu je, kako kaže, bilo srećno. U najboljim godinama zadesio ga je rat i izbjeglička kolona iz Kninske krajine.

„Sanjam često rodnu kuću, crkvu u selu, moje njive i onaj kamen. Nedostaje sve tamo, zato i dolazi u san. Probudim se i kažem sebi danas idem svojoj kući u zavičaj", tužno gleda u stare fotografije dok sjedi ispred kuće u jednoj od batajničkih ulica i priča četrdesetosmogodišnji Jovčić.

Kad se tuga i nostalgija spoje, tada nastaje najjača emocija, povede se priča o ognjištu, pa bi i kamen zaplakao.

Svaka priča Srbina iz Krajine koji danas živi daleko od zavičaja počinje i završava rečenicom - „Kad se jednom vratim kući..."

Duga je bila izbjeglička kolona, ali duga je bila i tuga svakog Srbina koji je čekao povratak, neki su izdahnuli čekajući, a neki čekaju da izdahnu u rodnoj grudi.

Danas, gotovo tri decenije nakon strašne avgustovske „oluje", svjedoči se o životu prije i poslije u Hrvatskoj.

VRLIČANI RASUTI PO SVIJETU

Najhrabriji su se vratili i kazuju da, iako je jako teško biti Srbin u Hrvatskoj, ne daju svoje parče đedovine.

Mnogo je onih koji svoje korijene vuku iz Vrličkog kraja. Jedna od njih je i holivudska glumica Stana Katić, kao i sportisti Rnići, a Vrličani sa ponosom kazuju da nema mjesta na planeti gdje nema Srbina iz Vrličkog kraja.

I dok se čekaju ljepša svitanja, svake godine Vrličani se okupe u Beogradu i zapjeva se iz petnih žila: „Nema raja bez rodnoga kraja..." i na taj način čuvaju se od zaborava običaji, porijeklo i njeguje tradicija.

STARI MANASTIR DRAGOVIĆ

Od osnivanja 1395. godine, pa do danas manastir Dragović je uporno postojao, seleći se sa mjesta na mjesto, rušen je i opet podizan, potapan, ali ponovo je vaskrsao u Cetinskoj krajini.

Manastir Dragović podignut je 1395. godine uz rijeku Cetinu, nedaleko od Vrlike. Godine 1480. Turci su ga opustošili, pa je svetinja obnovljena, a bratstvo se vratilo poslije dvije decenije.

Vijek kasnije, gonjeni gladnom godinom, monasi ga ponovo napuštaju i Dragović je bio pust do 1694. godine, kada ga je obnovio episkop Nikodim Busović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.