Molitva u tišini hercegovačke duhovnosti

Kada ujutro odjekne zvono koje manastiru davno darovaše ruska carska porodica Romanovih, njegov zvuk čuje se i do Trebinja, a i širom srpskih zemalja, pozivajući na sabornost, duhovnost, svetosavlje i pravoslavlje.

Iako ne spada u starije manastire Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske, ovaj manastir je ostavio dubok trag u istoriji, ukorijenio se i postao mjesto duboke duhovnosti i tišine koja ima obilježja nestvarnog.

- Ovo je sveto mjesto zato što je ova zemlja vijekovima natopljena krvavim znojem, molitvenim suzama, mučeničkom krvlju ruskih monaha stradalih u Drugom svjetskom ratu i svih stradalih, Boga radi, za ovaj manastir. To je ono što daje blagodatni mir ovom manastiru. Put do manastira je loš i to je jedina žrtva koju možemo priložiti - kaže nam vjeroučiteljica Neda Gudelj koju zatekosmo u ovom manastiru dok je bojila jaja za Vaskrs.

Istorija piše da je po razaranju Tvrdoša 1694. zajedno sa jednim brojem kaluđera, Mitropolit Savatije Ljubibratić otišao u manastir Savina kod Herceg Novog, a njegov nasljednik mitropolit Nektarije Zotović, prelazi sa kaluđerima u manastir Duži i tu će ostati Mitropolitsko sjedište sve do 1776. godine.

- Prva dva hercegovačka mitropolita, Leontije Radulović i Serafim Perović, zatim Gerasim Jovanović, bili su postrižnici manastira Duži. Jeromonasi manastira Duži vršili su često dužnosti paroha u Dubrovniku, Mostaru, Sarajevu i Trstu - navode istorijski izvori.

U manastiru nam besjede da u ovoj svetinji nije bio koncentrisan isključivo duhovni, već nacionalno-oslobodilački i prosvetni epicentar srpske Hercegovine. U zimu uoči Svetog Nikole 1857. godine u manastiru Duži započeo je ustanak Srba pod vođstvom Luke, dok su 1858.  Turci su zauzeli i opljačkali manastir, a kaluđeri su se sklonili u Dubrovnik. Po okončanju ustanka ruski konzul u Dubrovniku i veliki prijatelj srpskog naroda  Al Giljferding uspio je da izdejstvuje novčanu pomoć od ruske carice za obnovu manastira.

Godine 1861. u Hercegovini je ponovo izbio ustanak pod vođstvom arhimandrita Nićifora Dučića. Duški kaluđeri su se priključili ustanicima i to je bio razlog da manastir ponovo padne u turske ruke.

Između dva rata bratstvo manastira čine ruski monasi-emigranti iz carske Rusije. Oni su oslikali zidove crkve novijim ruskim stilom, i izmijenili izgled vrata i prozora učinivši ih većim. Trojica ruskih monaha Evgenije, Mihajlo i Petar ubijeni su, uz vaskršnji post, 1942. godine od strane komunista-partizana.

Poslije drugog svjetskog rata u manastiru je sve zapustjelo. U vremenu od 1954. do 1958 godine u njemu boravi vojska JNA. Maja 1959. godine na službu u manastir dolazi tada iskušenica, a poslije i igumanija mati Teodora.

- Mati Teodora, istinska moliteljka pred Bogom i za sve nas uzor u vjeri i duhovnosti pričala je da je zajedno sa još jednom iskušenicom došla u manastir gdje ničega nije bilo. Pa čak ni eksera. Sve je bilo odneseno, ali uz Božiju pomoć i veliki napor naše igumanije i njenog sestrinstva, manastir je obnovljen. Sjećam se da je pričala, kada je prodala prve trešnje koje je zatekla na stablu kad je došla, kupila je držalo za sjekiru. I tada je sve krenulo - besjedi nam Neda.

Kada smo, prelijepog aprilskog jutra došli u manastirsku crkvu, tu bijahu posjetioci iz Beograda. Ni jednim pomakom, riječju ili gestom ne narušiše božanstvenu tišinu svetinje. Pomoliše se Bogu pred ikonom Hrista raspetoga koja je jedina preostala od ruskih monaha. Pa i ta ikona bijaše rasporena pa opet zašivena. Ona raspeta, kao i raspeti Hrist i Hercegovina i manastir Duži, a uvijek i iznova iz pepela obnavljani svjedoče onu staru hercegovačku misao da ono što iz pepela nikne, biva kidano i uništavano, mnogo jače i sjajnije sija nego ono što se nikada mijenjalo nije.

Darovi manastiru

Stradanja manastira tokom 19. vijeka učinili su da su mnoge vrijedne stvari i iz ranijih vremena uništene ili raznijete bez traga. Ali, kako vrijeme odnosi, tako i donosi jer je mnogo toga manastir dobio od svojih priložnika. Tako je grof Sava Vladisavljević 1737. priložio nekoliko knjiga. Dalje se pominju Mojsije Lukić, prota Vukovarski, jeromanah hadži Vasilije, Dimitrije Rajović, Stanko Mijanović, Simeon Kurtović, jeromonah manastirski, bio je brat čuvenog trgovca Kurtovića iz Trsta. Od njega je dobijao novčanu pomoć za manastir, zasadio je vinograd i načinio mlin na Trebišnjici kod sela Bioča. Njegov dar su i svijećnjaci, izrađeni u Veneciji, koji i danas stoje u manastirskoj crkvi, kao i dvije čatrnje, jedne od najstarijih u Hercegovini, koje se nalaze iza oltara.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.