Proslavljeni trener Veljko Bašić za “Glas Srpske”: Banjaluka mora više da cijeni odbojku

Nastupajući za zagrebačku Mladost 1984. i 1985. godine dva puta je bio vicešampion Evrope, a isti poduhvat ostvario je prije 12 godina kada je kao trener predvodio Tur do same završnice elitnog takmičenja. Nakon angažmana u reprezentacijama Turske i Tunisa uspio je da odvede Crnu Goru do istorijskog plasmana na Evropsko prvenstvo, a s obzirom na to da je rođen na Zmijanju, povratak u Banjaluku na poziciju stručnog konsultanta u BL Voleju predstavlja povratak kući. U razgovoru za “Glas Srpske” rekao je kako se od njegovog odlaska u odbojci grada na Vrbasu mnogo toga promijenilo u negativnom smislu, poručivši da bi Banjaluka trebalo mnogo više da cijeni ovaj sport.

- S jedne strane, kvalitet je opao, a sve je to povezano sa finansijama. Klubovi imaju na raspolaganju manje novca da bi uspjeli da se održe na višem nivou. Nisam prestajao da pratim odbojku kada sam napustio Banjaluku, a u posljednje dvije godine sam puno češće i posjećivao RS. Od decembra sam tu svakodnevno, izuzev perioda kada sam imao obaveza na klupi Crne Gore - započeo je priču Bašić.

GLAS: Šta je potrebno da odbojka u BiH krene uzlaznom putanjom, jer je primjetna razlika u kvalitetu između vodećih timova u muškoj i ženskoj konkurenciji i ostatka lige, ali i jaz ekipa koje izbore plasman na evropsku scenu u odnosu na ostale klubove Starog kontinenta?

BAŠIĆ: U Banjaluci zaživljava jako lijepa priča, gdje se pokušavaju obezbijediti uslovi da BL Volej izađe na evropsku scenu i tamo se malo duže zadrži. Sve to zahvaljujući entuzijazmu ljudi koji su okupljeni oko zajedničkog cilja. Postoji realna mogućnost da se nešto napravi, jer ideja je da se poklope sport i škola, odnosno sport i studiranje. Znamo da klub ne može finansijski da izdrži zahtjeve poluprofesionalnih i profesionalnih igračica, ali znajući da je Banjaluka univerzitetski grad i da je centar RS, onda se može očekivati da će mlade odbojkašice koje bi sutra mogle da igraju u prvoj ekipi krenuti ka Banjaluci. Postoji šansa da se od masovnosti krene ka elitizmu, nadam se da će klub imati podršku grada i RS, a sve to bi moglo da smanji razliku sa ekipom Bimal Jedinstva. Oni, prije svega, imaju mnogo bolje finansijske uslove, a stekao sam utisak i da ženska i muška odbojka nisu toliko priznate u gradu, i to bi trebalo da se promijeni što prije.

GLAS: Jeste li očekivali da ćete kao dijete sa Zmijanja doći u poziciju da ostvarite vrhunske rezultate prvo kao igrač, a onda i kao trener, i kakav je bio put do takvih visina?

BAŠIĆ: Nikada nije bilo lako, potičem iz jednog kraja gdje geni igraju veliku ulogu i gdje su priroda i klima dosta surovi, pa je samim tim adaptacija na takav život bila dosta brza. Zemljak sam Petra Kočića, a moja baka je bila njegova sestra. Ljubav prema odbojci osjetio sam naročito u gimnaziji jer sam imao sreću da sam imao profesore koji su me usmjeravali i uputili na odbojku. Treneri i igrači u “Rudiju Čajavcu” pomogli su mi da se izgradim i kao igrač, ali i kao čovjek.

GLAS: Nakon odlaska iz Banjaluke bili ste u zagrebačkoj Mladosti, gdje ste proveli najbolje igračke dane, a izdvajaju se dva uzastopna finala tadašnjeg Kupa šampiona i porazi od Parme. Mislite li da neka ekipa sa ovih prostora može da igra barem u grupnoj fazi elitnog takmičenja?

BAŠIĆ: Period u Zagrebu bio je vrhunac moje karijere, jer je svaki igrač iz tog vremena sa ovih prostora htio da bude dio Mladosti. Okosnica tima činila je reprezentaciju. Dobro se sjećam tog vremena i poraza u finalima od tima koji je bio pojačan strancima, a mi nismo imali takve mogućnosti. Međutim, ostvaren je veliki uspjeh, baš kao i treće mjesto na Svjetskom klupskom prvenstvu u Brazilu. Mladost je bila prva ekipa koja je radila profesionalno, imala svoju dvoranu i smještaj, ali isto tako i odgovorne igrače. Svi smo uspjeli da završimo fakultete i to je bio jedan veliki iskorak, tada nezamisliv za naše prostore. Teško da će neko u skorije vrijeme iz okolnih zemalja ponoviti nešto slično jer je odbojka sada surovi profesionalizam.

GLAS: Poslije Mladosti otišli ste u Francusku, gdje ste proveli godinu u Miluzu, da biste se potom preselili u Ren, gdje ste ostali 20 godina. Šta Vas je toliko vezalo za ovaj grad?

BAŠIĆ: Ostao sam jer je tamo mogla da igra i moja supruga, a i uslovi koje smo imali bili su fantastični. Ren je prelijep grad, takođe, predsjednik kluba nas je podržavao i bio tu za nas kada smo imali problema, što za vrijeme rata, a i kasnije. Iz tog perioda ostao mi je entuzijazam te ekipe koja je danas druga u francuskom prvenstvu.   

GLAS: Vrlo brzo ste odlučili da krenete u trenerske vode, a kao najveći uspjeh izdvaja se finale Lige šampiona sa Turom 2007. godine. Šta Vas je odvelo ka trenerskom pozivu?

BAŠIĆ: S obzirom na to  da sam završio DIF i Višu trenersku školu, rana orijentacija bila je usmjerena ka tom pravcu. Pored toga, morao sam i da dobijem diplome u Francuskoj, jer naše tamo nisu priznate, ali nam omogućavaju da radimo i da uporedo dobijamo licence potrebne za taj nivo. Sve je nekako došlo spontano, prvo sam bio igrač, pa kasnije igrač-trener, a na kraju sam počeo samostalno da radim. Kada sam vidio da je to moj profesionalni poziv, otišao sam u Pariz, gdje smo bili treći u CEV kupu i prvaci Francuske. Uslijedio je poziv iz Tura, gdje smo dogurali do završnice u Moskvi. Izbacili smo domaćina Dinamo pred 15.000 ljudi, ali smo u finalu ipak poraženi. Međutim, biti vicešampion Evrope je pohvalno u svakom slučaju.

GLAS: Svjedoci smo velike ekspanzije odbojke, za razliku od vaterpola i rukometa koji se igraju samo u Evropi. Za vrhunski sport potrebna su velika ulaganja. Međutim, u nekim zemljama, poput Turske gdje ste bili i selektor, i pored takve prakse reprezentacija ne može da ostvari vrhunske rezultate, dok klubovi igraju bitnu ulogu u evropskim okvirima. U čemu je problem?

BAŠIĆ: Odbojka je najrasprostranjeniji sport na svijetu uz fudbal i utisak je da svi igraju odbojku. Vrlo je teško napraviti rezultat ako nema akumulacije kvaliteta. Turska, na primjer, dosta ulaže u infrastrukturu, rade na poboljšanju kvaliteta, ali klubovi imaju sasvim drugačiju strukturu, jer njih interesuje samo rezultat. Kada je to tako, onda se ide ka kupovini najboljih igrača. To su klubovi koji imaju budžete po sedam ili osam miliona evra i njima nije problem platiti jednu odbojkašicu milion evra da bi osvojili prvenstvo Evrope ili Turske. Akumulacija kvaliteta je ogromna, ali stranci zauzimaju mjesto domaćim igračima koji nemaju prostora za igru i upravo iz tog razloga ni reprezentacija ne može da bude u vrhu.

GLAS: Kako komentarišete razliku u kvalitetu i rezultatima muške i ženske reprezentacije Srbije u odnosu na ostale selekcije iz bivše Jugoslavije?

BAŠIĆ: Jedna od bitnih stvari je što Srbi, pored talenta za kolektivne sportove, imaju i masovnost koja proističe iz vrhunskih rezultata. Od velikog broja igrača iskoči nekoliko vrhunskih i tu se pravi baza za dalji rad. Takođe, srpski igrači rano napuštaju domaće prvenstvo i odlaze u inostranstvo, gdje počinju da igraju u vrhunskom klubovima. Realno gledano, u srpskoj ligi nema nekog velikog kvaliteta, ali tu nastupaju mlade nade koje imaju prostor za igru i napredak. Onog trenutka kada kvalitetom “prerastu” domaće prvenstvo, odlaze u inostranstvo gdje je odnos prema sportu sasvim drugačiji, tamo postanu profesionalci i iz velike mase izrodi se kvalitet.

GLAS: Uspjeli ste da odvedete Crnu Goru na Evropsko prvenstvo iako ima­ samo 60 registrovanih igrača. U čemu je tajna takvog uspjeha?

BAŠIĆ: Prvenstvo Crne Gore broji samo pet klubova, ali većina igrača koji igraju za reprezentaciju igra u inostranstvu. Međutim, kvalitet je prisutan, uspjeli smo da napravimo veliki podvig zahvaljujući entuzijazmu. Na samom startu kvalifikacija napravili smo plan kako pristupiti i sve se poklopilo. Nisam iznenađen što smo se uspjeli kvalifikovati, samo smo se držali plana i dogovora s početka. Igrači su dali sve od sebe i na prvenstvu ne treba da osjećaju pritisak. 

Sportska porodica

GLAS: S obzirom na to da ste i Vi, a i supruga Jasmina profesionalno igrali odbojku, istim putem su krenuli i sin Luka, koji u Milanu već uveliko krči put ka vrhu, ali i ćerka Mirna koja se takođe bavila odbojkom. Da li ste ih usmjeravali ka ovom sportu od malih nogu?

BAŠIĆ: Nikada nismo vršili pritisak niti imali ideju i namjeru da orijentišemo djecu prema odbojci. Oni su prije bavljenja ovim sportom igrali i tenis, bavili se plivanjem, Luka je igrao i fudbal. Međutim, negdje sa 13 ili 14 godina odlučili su da hoće odbojku, to je nekako i normalan tok stvari i nisam bio iznenađen. Nekako je prirodno da djeca nastave tamo gdje smo stali.  

Džez

GLAS: Gdje volite da provodite slobodno vrijeme?

BAŠIĆ: Volim da sam u pokretu i često sa porodicom odem u Poreč, gdje imamo kuću. Pošto slušam džez, ovdje u Banjaluci sam redovan gost na džez večerima u jednom lokalu i tu se odmaram od svakodnevnih obaveza. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.