Dara Sekulić: Vrelo pjesničkog jezika
Radujem se što su moju pjesmu prepoznali pjesnici i poznavaoci naše savremene poezije i da su mi dodijelili nagradu koja je ujedno nagrada ljudi sa Kozare i ispod Kozare. Trajna njihova zahvalnost Skenderu, velikanu i njihove riječi. Krajinu, Kozaru i Potkozarje Skender je osjećao kao vrelo pjesničkog jezika. Pjesme ojkače i kozaračkog kola, ali kao i svoj bol i svoju sudbinu u jednom strašnom vremenu. Krajina to nikad neće zaboraviti.
Rekla je ovo u intervjuu za "Glas Srpske" književnica Dara Sekulić, ovogodišnja dobitnica nagrade "Skender Kulenović, koju tradicionalno dodjeljuju Književni susreti na Kozari.
Pjesnikinja, uprkos ličnim stradanjima koja je prate još od djetinjstva, vjeruje da u svijetu u kojem živi još ima dobrote. Sve više je okrenuta prirodi, sve češće živeći u šumama i pored voda gradi svoju poeziju.
* GLAS: Kako Vi razmišljate o Skenderu Kulenoviću i gdje je njegovo mjesto na književnoj mapi?
SEKULIĆ: Skender Kulenović je neponovljiv pjesnik i neponovljiv ljudski život. Mi koji još živimo i pišemo pjesme ne možemo ići njegovim tragom, teško da mu se i približimo. Ali nagrada koja nosi Skenderovo ime potvrđuje da pjesnik koji je primi ima svoj pjesnički put i na tom putu svoju pjesmu.
* GLAS: Kakvo osjećanje u Vama budi Krajina?
SEKULIĆ: I pored svih krvavih aljina, Krajina je nježna i plemenita, kao i njeni pjesnici i njena djeca. Ja sam dijete Krajine. Moja nagrađena knjiga "Go pauk" u izdanju banjalučke "Besjede" pjesničko je osjećanje tadašnjeg vremena, tadašnjih dana i sudbina ljudskih, tužnog djetinjstva, izgubljene mladosti, lažnih ljubavi i lažnog morala, promašenih života, gubljenja potvrđenih i dokazanih vrijednosti u nemilosnoj navali tuđeg, nepoznatog i teško prihvatljivog.
* GLAS: Šta simbolizuje "Go pauk", što je i naslov Vaše nagrađene knjige?
SEKULIĆ: Svoj životić pauk uloži u vez svoje paukove mreže. Kao brat moj Dragan on sanja mrežu paukovu u septembru, kroz jutarnju izmaglicu. Srebrene niti kad preliju pokraj kuće živicu, a onda pomicanjem samo jednog prsta taj čudesni divni vez neko raskine i sruši kao da ga nikad nije bilo. Ako o svojoj knjizi sam pjesnik može nešto reći, onda sam ja sada pokušala svoje pjesme iz poezije da vratim u ove dane, u život iz kojeg sam ih i uzela.
Go pauk
Žmirećim korakom idi
nabadaj, zatečen bud
kišom i sumrakom,
kad put se više ne vidi
diži se, i padaj.
Ljubi se u suncu,
i ne gledaj kuda put te vodi,
slikaj se u snijegu.
Slobodan pjevaj u dolini
i plač na brijegu.
Noću srce ne slušaj
ne mjeri otkucaje
skloni palac sa bila.
Kad prokine se mreža,
ostaće go pauk,
ukočena nebeska raketa
prije rasprsnuća.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
