Štrcaljku su pravili od zove
VIŠEGRAD - Sredinom prošlog vijeka djeca na selu u okolini Višegrada dijelila su sudbinu odraslih radeći i najteže seoske poslove, uklapajući se u opštu neimaštinu a često i siromaštvo.
Za igru su imali vremena tek poslije kosidbe, kupljevine sijena, okopavanja i ogrtanja kukuruza, plijevljenja povrća, ubiranja voća ili onog najlakšeg - čuvanja goveda ili ovaca.
Radisav Baranac iz sela Crnčića kod Višegrada kaže da je vremena za neku zajedničku igru bilo samo kad su crkveni praznici i nedjelja i kad se ništa od seoskih poslova ne smije na imanju raditi.
- Tada su se momci i djevojke okupljali na nekoj livadi, igrali su igre - pale i klisa, školice, muškarci bacanja kamena s ramena, čole, eberbećke. Oni stariji su uz frulicu ili dvojnice igrali kolo i pjevali izvorne pjesme - prisjeća se Radisav.
On kaže da ni mlađi, a ni školarci, nisu imali kupovne igračke, već su se snalazili praveći ih po savjetima svojih očeva i djedova.
- U rano proljeće pravili smo štrcaljke od zove. Odsiječe se stabljika zove duga tridesetak centimetara, izbuši se njena mekana sredina, napravi od drenovine klipić koji može ući u tu šupljinu. Na kraju se stavi omanja šuplja cjevčica od drveta, isto od zove. Od niti od konoplje se napravi čep koji su ubaci na početak štrcaljke. U nju se uvuče voda, klipkom pritisne čep i štrcaljka baca tečnost po desetak i više metara - objašnjava Radisav.
On je dodao da se tako nekada pravila i pucaljka.
- Seoski dječaci su u proljeće, od vrbe pravili pištaljke, a od jasenove kore trube dugačke više od jednog metra - rekao je Radisav Baranac.
Vodenica
Posebno zadovoljstvo djeci je bilo da "naprave vodenicu".
- Na nabujalim potocima smo pravili vodenicu koja se gradila tako što se u vrbovo drvo ubadala izdjeljana pera od čamovine u obliku kruga. Taj točak se stavljao na sošice, a okretala ga je uz razbacivanje kapljica voda sa potoka - rekao je Radisav Baranac.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
