Rogatičanka Jovanka Jovanović sa nostalgijom proslavama 8. marta: Iščezlo istinsko poštovanje žena
Rogatica - Iako nije bilo organizacija koje se bore za ravnopravnost polova, prava žena u moje vrijeme bila su na mnogo zavidnijem nivou nego sada i zbog toga sam mnogo nostalgična za tim starim dobrim vremenima, kada smo Dan žena, 8. mart, proslavljali kao svenarodno veselje.
Započela je tako svoju priču 91-godišnja Jovanka Jovanović iz Rogatice, u koju je kao Crnogorka udajom za Veljka Jovanovića došla davne 1954. godine.
- Možda ću se, kako kaže današnja omladina, i “provaliti” ako kažem da je grehota upoređivati obilježavanje 8. marta nakon posljednjeg rata i u vremenu prije rata - rekla je ova vitalna Rogatičanka, koja ponosno gazi desetu deceniju.
Priča da je nekada proslava 8. marta bila svojevrsna svetkovina praćena poklonima, akademijama, izletima i druženjima žena i muškaraca, koja su uz igru i pjesmu nerijetko trajala i do jutra. Najkraće rečeno, kaže Jovanka, bio je to svenarodni, a ne samo praznik žena.
- O 8. martu danas nemam pravo da govorim, ali ono što čujem i vidim nije ni blizu onoga što je nekad bilo. Zavladalo je sebeljublje i svi gledaju samo svoj interes. To je isuviše daleko od onoga kako smo mi obilježavali praznik žena - rekla je Jovanka.
Rastuži je, ističe, kada čuje da muževi tuku supruge, da poslodavci ne poštuju prava žena, da se bore sa neplodnošću i brojnim drugim problemima koji su posljedica savremenog i stresnog načina života.
- Utroba mi se prevrne kad čujem da je neko ženi dao otkaz na poslu zato što je zatrudnjela ili da neće da je prime na posao jer je trudna ili ima malo dijete. To u moje vrijeme niko nije mogao ni pomisliti, a kamoli uraditi - dodaje Jovanka. Ona je, priča, penziju zaradila u ugostiteljskom preduzeću “Sloboda” i drvnoj industriji “Sjemeć”.
- Bilo su to lijepi dani, radilo se, imali smo svega i zajedno smo slavili praznike - prisjeća se ova krepka starica, koja je bila uzorna supruga i majka sina jedinca, cijenjena komšinica i marljiv radnik.
Pozitivnom razmišljanju i vitalnosti uveliko je doprinio njen šarm, druželjubivost i sposobnost da kroz šalu na svoj i račun drugih razveseli i najtužnija lica. Njeni “biseri” se danima prepričavaju, a Rogatičani po pozitivi veoma dobro znaju Jovanku.
Bila je ona, u neku ruku, i boem, voljela je društvo i ribolov. Priznaje da nije umjela pjevati, ali je znala izdašno platiti da joj drugi pjevaju.
Iako je zakoračila u desetu deceniju života, i dalje je drčna i prkosna, još čita knjige i rješava ukrštenice.
- I dalje je bez dlake na jeziku. Voli da čuje i ispriča dobar vic - kaže kroz smijeh njena snajka Zorica.
Vremenom je postala i vrijedan društveni aktivista, a 21 godinu bila je odbornik u lokalnoj skupštini. Posebno dubok trag ostavila je u Udruženju žena “Rogatica”, a jedan je i od utemeljivača višedecenijske saradnje sa sestrama iz Raške.
Nesuđena ljubav
Jovanka se za vrijeme mladih dana obrela i u Čajniču, gdje je upoznala veliku, ali nesuđenu ljubav Jovana Kekovića, Crnogorca iz Zagarače kod Danilovgrada. Bio je učitelj koji je iz Čajniča ubrzo vraćen u Crnu Goru. Zbog toga su patili i jedno i drugo. Čekajući svog Jovana, Jovanka je jedne večeri, pri mjesečevoj svjetlosti, napisala pjesmu koju i danas čuva.
*******
Sada kad me bolest mori i bolovi srce muče,
Kada sama sebe mrzim, za tobom mi srce puče.
Misli moje otišle su u daljinu, tebe traže
Sa pogledom tvojim, dragi, bol mog srca da ublaže.
Al od toga ništa nema, odgovor mi doći neće,
Ljubavni me tište boli, jer za mene nema sreće.
Preći ću ti u dosadu, pisala bih bezbroj dana,
Kad na tebe, dragi, mislim, ja na oči nemam sana.
A sad zbogom, mili dragi, najljepšu ti želim sreću,
Srećno živi, srećan budi, ja te više ljubit neću.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
