Golubovi najvjerniji drugovi penzionera Slavko Duda iz Prnjavora
Prnjavor - U centru Prnjavora, u parku kod Sportske dvorane „Sloga“ Slavko Duda boravi gotovo svakodnevno. Miran, tih, druželjubiv, sa blagim osmijehom na licu, okružen golubovima, kao da se stopio sa slikom maglovitog jesenjeg kolorita.
Iako ga donekle svi poznaju iz viđenja, kao dobroćudnog starca koji hrani golubove, rijetko ko zastane da bi saznao ko je zapravo Slavko.
- Dođem ovdje, sjedim i hranim golubove. Oni su dio prirode, umiljate i pametne ptice. Donesem im jedan hljeb svaki dan, nahranim ih i budem sa njima - opisuje Slavko svoje svakodnevne navike. Ni hladnoća ni kiša nisu mu prepreka da napravi svoju dnevnu rutu šetnje.
- Golubovi su se navikli na mene, ali ne želim im davati više, jer oni moraju i sami nešto da rade da bi živjeli, kao sva živa bića - dodaje kao za sebe, dok baca posljednje korice nekoliko minuta ranije kupljenog hljeba u obližnjoj pekari.
Poneki Prnjavorčanin zastane, priđe mu, uputi pogled i toplu riječ kada osjeti samoću dok posmatra Slavka kako sam sjedi na jednoj od klupa. Često ide glavnom, Svetosavskom ulicom, prolazi alejama kestena i lipe, pored Parka narodnih heroja i čuvenog gradskog lokala „Pet lampi“.
- Slobodno vrijeme provodim u Domu penzionera ali i u redovnoj šetnji. Potom dolazim ovdje, u park, nahranim golubove i onda odlazim kući na ručak - kaže Slavko.
U Prnjavor se doselio prije nekoliko mjeseci. Prvo se nastanio u privatnom stanu, ali je zbog velike buke otišao u starački dom. Nakon tri mjeseca napustio je dom, jer nije mogao da bude u sobi sa još tri čovjeka. Trenutno živi u jednom skromnom stančiću.
- Mjesto je dobro, samo je velika vlaga u stanu, pa mislim da ću biti prinuđen da ponovo tražim novi smještaj - kaže ovaj starac koji je radni vijek proveo u Njemačkoj, radeći kao bravar i varilac. Tamo je stekao penziju, od koje sada sasvim pristojno živi.
Tihim glasom priča svoju, ne baš lijepu, životnu priču. Od 12. godine prepušten je mnogim teškim životnim bitkama. Majka mu se, kako kaže, preudala, osnovala novu porodicu, a on je nastavio sam, hrabro i odlučno.
- Nije mi srce baš najbolje, zato i šetam, jer je zdravo - dodaje Slavko, čije je srce ipak puno jer zna da postoji neko ko ga voli i svako jutro čeka u prnjavorskom parku.
Kada krene u grad i prolazi pored mnogo ljudi, golubovi znaju da prepoznaju put do njega i idu, kao po komandi, ka sijedoj starini usporenog koraka, nježno „aterirajući“ ispred njegovih nogu.
Poznanstvo
Jedno od poznanstava koje je sklopio od kada je u Prnjavoru je sa Vezirom Ekmečić, nekada jednom od najljepših i najškolovanijih prnjavorskih Romkinja, koja danas živi sama u baraci i dane provodi na ulici hraneći pse.
- Ona je hranila pse i onda sam ja jednom dao nešto njima i tako smo počeli da pričamo. Ona je poštena i prijatna žena - priča Slavko o ovom prijateljstvu.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
