Dragoslav Divčić iz Rogatice proživio tešku životnu priču, ali ne gubi nadu: Prijatelji liječe rane na srcu

Sreten Mitrović 05.02.2019 12:57

Rogatica - Iako sam preživio mnogo ružnih stvari u životu, od rata, gubitka najmilijih, ostao bez posla i profesionalno ponižen, nisam dozvolio da izgubim nadu u bolje sutra, a u tome su mi najviše pomogli prijatelji, koji su pokazali da se leđa ne okreću onda kada je najteže.

Ovako je svoju tužnu životnu priču započeo Rogatičanin Dragoslav Divčić, Sarajlija po rođenju, kojeg kao ljekara u romanijskom kraju znaju i mladi i stari. Možda mu neki ne znaju ime, jer ga svi zovu doktor, po znanju i zvanju, koje mu i pripada kao ljekaru medicine.

Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Sarajevu sa odličnim uspjehom, što mu je otvorilo vrata Medicinskog fakulteta i da ne bi bio samo “potencijalni kandidat” za budućeg doktora prvo je spremao anatomiju. Jer, ko je položio taj predmet taj je i postao doktor i profesori su ga zvali kolega.

- Do tada si samo - priča Divčić - bio broj u pokušaju da se domogneš narednih semestara.

- Da ne bih slučajno pao na ispitu ili dobio nisku ocjenu, anatomiju sam spremao punih osam mjeseci, učeći 14 sati dnevno. Uspješno sam je položio, dobio visoku ocjenu, odslužio vojni rok u bivšoj JNA i onda nastavio studiranje - prisjetio se Divčić, kako kaže, lijepe strane svog života. Svjestan je, kaže, da život uvijek ne nosi samo lijepe stvari, pa mu je tako donio i brojne nedaće. Kao mladog ljekara rat ga je zatekao u Hitnoj službi u sarajevskom naselju Pofalići.

- Odatle sam sa starijim kolegom, doktorom Miladinom Ćukovićem nekako uspio da se domognemo slobodne srpske teritorije i da nastavimo rad u Institutu za vaskularnu hirurgiju “Dr Ernest Grin”, koga su već bili napustili doktori muslimani. Nažalost, tu mi je poginuo kolega Ćuković, a ja sam uskoro prešao u bolnicu Kasindo i tu ostao do kraja rata - kaže Divčić. U ljekarskom pozivu svašta je vidio, ali doživio i porodičnu tragediju, jer mu je poginuo otac kao vojnik Vojske RS. Sa egzodusom Srba iz Sarajeva 1996. i Divčić je napustio rodni grad.

- U Rogaticu sam se uputio iz dva razloga. Tu je živjela moja tetka i dva prijatelja iz studentskih dana, doktori Zoran Mitrovića i Jovan Đerić. U Sarajevu je ostala moja velika ljubav iz studentskih dana, prelijepa Nedžla. Razdvojio nas je rat, a donekle porodice i umjesto da se vjenčamo 1992. raziđosmo se, iako smo bili najzaljubljeniji i najljepši par na fakultetu. Ne znam za njenu sudbinu, a ja se nisam ni do danas oženio, iako ću uskoro zakoračiti u 60. godinu - ispričao je Divčić tužnim glasom. U Rogatici je izgubio i prijatelja Zorana Mitrovića.

- U svemu tome i ja sam zaradio biopolarni poremećaj, odnosno maničnu depresivnu psihozu od koje boluju samo visokointeligentne osobe kakav je, primjera radi, bio i veliki Ernest Hemingvej. Ljekarsku licencu oduzeli su mi 2013. i poslat sam u penziju, iako je poznato da ljudi sa mojom dijagnozom ostaju na poslu uz korišćenje odgovarajuće terapije. Ovako sam ni na zemlji ni na nebu sa penzijom od 375 maraka i da mi ne pomaže sestra iz Australije, umro bih od gladi - rekao je Divčić.

Iako mu je umrla i majka, nije ostao sam. Sa njim su brojni prijatelji iz Doma zdravlja “Dr Zoran Mitrović”, sa ulice, iz kafane… Sa njim je i rogatički pjesnik Milun-Mišo Lubarda, koji je napisao pjesmu u zbirci “Oči boje neba” sa naslovom “Nedžla” i posvetio je Divčiću, u znak sjećanja na veliku ljubav iz studentskih dana, koja i danas živi u njegovom srcu.

Samoću dijeli i sa prijateljicom Danijelom Novaković, akademskom slikarkom iz Rogatice, koja je uradila više njegovih portreta, ali i ulje na platnu sa mislima na Divčićevu Juliju, Nedžlu.

I pored svega što mu se desilo doktor Divčić kaže da se osjeća srećnim. Vole ga i cijene, posebno žene i živi sa vjerom u bolji život. Nada se skorom vraćanju ljekarske licence sa kojom bi nastavio ljekarski posao, ali u dalekom Dubaiju sa prijateljima koji ga, znajući njegove ljudske i stručne kvalitete, nisu zaboravili ni ostavili.