Zavala u samoći zaspala
ZAVALA, tiho, pretiho selo sa tridesetak, većinom oštećenih kuća i samo osam stanovnika. Selo ima šest Srba i dvoje Hrvata. Kroz njihove misli pod užarenim južnim nebom još promiče pruga s garavim “ćirom”, još radi mali motel sa sedam soba, češljara za vunu, dvije prodavnice i mlin.
Ah, to je nekad bilo. Ništa od tog više nema. Sve skršio zub vremena ili dokrajčio posljednji rat. Po pružnom nasipu, odakle su davno odnesene šine, sada promiču gušteri, ruševine motela, češljare, prodavnica a milina osvaja korov, runi ih i rastače nekom svojom nevidljivom, bezglasnom snagom. A dva ponosa sela, dvije karakteristike po kojima je bilo poznato diljem svijeta i dalje su tu - najveća evropska kraška pećina duga dvadesetak kilometara i još neistražena - Vjetrenica. Nasuprot nje, srednjovjekovni manastir Zavala sa freskama svetogorskog monaha i živopisca Geogrija Mitrofanovića, onog istog Georgija koji je izrezbario carske dveri manastira Hilandar.
Nekad je ove znamenitosti posjećivao i sa strašću opisivao čuveni srpski geograf Jovan Cvijić i manje poznati ili potpuno anonimni putnici, prolaznici, te turisti koje su prije rata, ponedjeljkom, srijedom i petkom dovozili autobusi dubrovačkog “Atlasa”.
Čudili bi se hladnom podzemnom vjetru što i po najvrelijim danima izbija pod javorove iz ulaza pećine, divili se prefinjenim potezima svetogorskog živopisca iz 17. vijeka. A uz to bi odmorili, ponešto potrošili u selu na šestom kilometru od Ravnog, na obodu Popovog polja. U ovom selu ravanjske opštine sad se nema ništa, niti se ima gdje da se potroši. I ono malo robe što sami seljani kupuju, doveze im jednom nedjeljno u svom kombiju trgovac iz Ravnog Vlaho Matić.
- Lako nas je snabdjeti i popisati - objašnjava s malo ironije četrdesetogodišnji Milan Vukanović koji živi sa osamdesetdvogodišnjom majkom Milom.
Sem njih dvoje, ovdje su još i Mladen Turanjanin, Hrvati Andrija i Jela Lučić, a gore u manastiru iguman Vasilije, monah Petar i poslušnik Luka. Eto, to je sva Zavala radnim danima.
- Vikendom nam iz Trebinja dođe moj brat blizanac Milorad i u druge kuće možda još poneko. Zato je ovdje tako tiho, tiše nego što pamtim otkad sam se rodio. Do prije tri i po godine, dok je bio živ otac Stevan, Milorad je živio sa nama. Poslije očeve sahrane, odselio je u Trebinje da radi kao keramičar. Ja sam stalno “na odžaku”. Momak sam još iako su mi 43 godine, a ni djevojke ovdje nema, nigdje na puškomet. Morao sam ostati sa majkom. Vid joj oslabio, oba kuka oštećena, bez dva štapa ne može da ustane iz kreveta, I kuvam i spremam i peglam za nas oboje, što ono kažu “ja sam i kuvarica i čobanica, i metla i lopata”, priča se Milan.
Ne žali se on zbog toga, već samo objašnjava. Nije mu, veli, ni naročito dosadno u ovom moru duboke tišine. Navikao se. Bavi se stočarstvom. Njegovo stado od stotinjak ovaca slobodno se kreće kroz čitavo Zavalsko polje.
- Nemam kome da smetam. Polje se zakorovilo. Iguman Vasilije i ja obrađujemo vinograd. Niko drugi više ništa. U mom je oko 300 loza. A i za ovce mi je dobro da se ne miješaju s drugim zbog rizika od bruceloze. Prvi ovčar u susjedstvu mi je Željko Gašić iz ravanjskog sela Čvaljine. Stado mu je malo veće od mog. Ponekad se u polju sretnemo, ali ovce ne pomiješamo.
U Zavali je malo više novih krovova nego stanovnika.
- Jeste. Među prvima kuću je obnovio Milorad Rosić, ali je onda prodao jednom Hrvatu i vratio se djeci u Trebinje. Ovi drugi su ih samo pokrili novim crijepom : Mišo Čalak, Mimo Korać, Obrad Korać, Milovan Vukanović, Dragan i Neđo Vukanović, Radoje Tupajić a svi žive u Trebinju. Krov je obnovio i Borko Milić, on je sada u Banjoj Luci - priča Milan
Ko će se i kada vratiti u Zavali niko ne zna. Mada bi ih, ne kriju, svaki povratnik silno obradovao. Odluci za povratak moglo bi pomoći i to što se upravo od Ravnog do Zavale proširuje put na šest metara. Biće pravi asfalt pa će povezati Ravno i Slano na moru. Time će otvoriti turistička budućnost sela.
- Vjetrenica je nanovo osvijetljena prije dvije godine. Osvijetljeno je tek nekih 500 metara te jedinstvene pećine u kojoj žive i čovječije ribice - veli Milan Vukanović. Napominje još kako i nekoliko radnika iz Trebinja, Foče i Čajniča gradi konak u manastiru u kome je oko 1621. godine kao dječak, boravio Stojan Jovanović iz popovopoljskog sela Mrkonjića, potonji Vasilije Ostroški Čudotvorac.
Polako obnavljamo i konak, potvrđuje nam iguman Vasilije, podsjećajući da je crkva obnavljana od 2000. do 2003. godine, pa opet pokrivena kamenim pločama. Posebno je značajno što su obnovljene freske u njoj iz 17. vijeka, Georgija Mitrofanovića.
- Konak je - veli iguman - uslov da bi manastir mogao da živi. Imaćemo unutra jednu trpezariju, kuhinju i kelije. Sve na jednom mjestu. Uz pomoć dobrih ljudi i dobre volje, uz pomoć Federalnog Ministarstva za održiv povratak dobili smo prošle godine jednu donaciju i evo, nešto smo uradili. Gradimo i mali prilazni put u sklopu manastirskog kompleksa. Ali nismo još završili, nadamo se mnogim donacijama. Ako ljudi budu mogli da daju i budu raspoloženi da daju, u manastir će se polako vratiti život. Konak i mali prilazni put za koji je već obezbijeđen novac, trebalo bi da budu završeni do jeseni.
Odlazimo iz Zavale i njenog mora duboke tišine, kroz bujne nepokošene trave u kojima miriše ljeto. Iznad njih, gore u brdima, diže se prašina s puta u izgradnji. A u toj prašini je, eto, nekako i nada da bi život u selu opet mogao da krene nabolje.
*********************
U toku je izgradnja konaka u manastiru Zavala u kome je oko 1621. godine kao dječak, boravio Stojan Jovanović iz popovopoljskog sela Mrkonjića, potonji Vasilije Ostroški Čudotvorac.
*********************
Stado Milana Vukanovića od stotinjak ovaca slobodno se kreće kroz čitavo Zavalsko polje. Iguman Vasilije i on obrađuju tamo po vinograd. Niko drugi više ništa ne radi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
