Ukleti karipski raj sa koga muškarci odlaze i nikad se ne vraćaju

Ostrvo je dugo bilo dio Kolumbije iako se nalazi u blizini obale Nikaragve. Tamošnji jezik podsjeća na iskrivljeni engleski. Ostrvljani, kojih ima između 5.000 i 6.000, imaju osjećaj pripadnosti Karibima, a ne Kolumbiji. Mnogi od njih su rastafarijanci.

Dugo vremena ostrvo je bilo netaknuto, uprkos nasilnim kolumbijskim krijumčarima narkotika. Na ostrvu ne možete vidjeti oružje ili doživjeti pucnjavu, tu nema tjelohranitelja ni narkobosova, jer se tamošnji problem skriva ispod površine.

"Gubimo muškarce", priča jedna ostrvljanka, i nastavlja, "Prema mojim istraživanjima, najmanje 800 muškaraca je zatvoreno po zatvorima u inostranstvu ili su jednostavno nestali".

Ako je to istraživanje tačno, jedan od četvorice ostrvljana je nestao.

Činjenica je da Providensia nije mogla zauvijek da ostane imuna na kolumbijske probleme. Prije nekoliko godina krijumčari droge su otkrili da su ostrvljani izvrsni moreplovci i da imaju neprocenjivo znanje o okolnim vodama, koje su nasljedili od svojih predaka.

"Oni su posljednja karika trgovine drogom", kaže novinar Amparo Ponton, koji je na ostrvu živeio 25 godina.

"Ostrvljani čitaju okean bolje od bilo koga drugog, stoga ih zapošljavaju kao kapetane na narkogliserima".

Ako uspješno isporuče drogu do željenog odredišta, koje može da bude bilo gdje od Hondurasa do Floride, dobijaju hiljade dolara. A ako budu uhvaćeni, završavaju u zatvoru.

Stvari postaju neprijatne kada obalska straža počne da goni brodove. Tada posada baca drogu u more, a onda mora svoj postupak da opravda narkobosovima. Poslije toga, više nipošto ne mogu da odbiju posao koji se od njih zatraži.

"Sin mi je završio u zatvoru u SAD", priča jedna majka. "Već je odslužio jednu šestogodišnju kaznu. Ali opet je krenuo da se bavi istim poslom i ponovno je uhapšen. Mislim da se vratio tome zato što nije pronašao nikakav drugi posao... Većina porodica na ostrvu pogođena je time na ovaj ili onaj način. Samo gubimo naše dječke."

Jedan od načina otvaranja novih radnih mjesta bio bi razvoj turizma, ali taj put Providensia namjerno izbjegava, za razliku od susjednih država. Međutim, nestanak 800 ostrvljana je možda samo samo dio problema.

"Ima tu i puno maloletničkog adrenalina", kaže žena sa početka priče i dodaje da mladi često kažu:

"Imam tri mogućnosti - da pogodim, da propadnem ili da dobijem". Drugim riječima, da postići rezultat, biti uhvaćen ili ubijen.

"Već smo izgubili 10 odsto generacije starije od moje", kaže 26-godišnji ribar Loreno Bent.

"Postoje djeca koja se bude ne poznajući svoje očeve, jer su oni izgubljeni u moru kad su im djeca bila bebe. Majke plaču jer su njihovi dječaci otišli i nikad se nisu vratili. Niko ne zna gdje su. Mogu da budu u bilo kom zatvoru na svijetu. Mi jednostavno ne znamo".

Loreno, međutim, ne kritikuje one koji se bave drogom.

"More je naš izvor prihoda, nije važno se radi o nečemu legalnom ili ne", kaže on.

"Važno je da sticanje novca ne uključuje kriminal protiv drugog čovjeka. U Kolumbiji se ovo smatra protivzakonitim, ali za mnoge od nas to je jedini način opstanka. Na to ne gledamo kao na nešto protivzakonito".

Loreno na kraju dodaje:

"Ljudi kažu kako je to lako zarađen novac, ali nije, jer je njega najgore zadržati. Ako se budite ujutro znajući da vam je život u opasnost, onda to ne može da bude lak novac".

Kada roditeljima nestane sin, oni često ne znaju gdje je otišao i da li će se vratiti. Mnogi se ojsećaju previše osramoćeno zbog zločina kojim im se sin bavio da bi preduzeli konkretne korake. Ali to ne znači da se odsutnost potomka duboko ne osjeća.

"Postoje porodice", tvrdi Ponton, "iz kojih su pradeda, deda, otac i sin u zatočeništvu".

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.