Podno Velebita, na obali mora, vijekovima odolijeva Tribanj-Šibuljina VIDEO

EltaTV
Podno Velebita, na obali mora, vijekovima odolijeva Tribanj-Šibuljina VIDEO

Tu podno Velebita, na obali Jadranskog mora skrasila se Tribanj-Šibuljina. Malo je to mjesto, ali zrači nekom posebnom ljepotom, zbog koje vrijedi ovde doći. Naime, ovdje se danas živi uglavnom od turizma. Kaže nam to mještanin Božo Lukić, prisjećajući se onih starih vremena kada se u Tribanj-Šibuljini baš teško živjelo.

„Pazite, zemlja je ovdje škrta. Jedino ovdje iza brda na Velebitu, ima jedno jezero koje se isušilo, pa je kvalitetna zemlja. Ali, to je daleko. Ovdje bi dobro živio, možemo reći, onaj koji ima dvije mazge. I taj, donekle. Ljudi bi onda sa mazgama sjenarili, držali ovce, krave” kaže naš domaćin pripovjedavši nam kako je tekao, njegov životni put.

„Ja sam se ovdje rodio. Penziju sam zarado u Rijeci. Tamo sam radio kao vozač, kao strojar, kao dizaličar, kao sve. Znate kako to bude na građevini. Školu sam završio u Zadru. Nakon škole došla je vojska.  I onda posao. Imao sam veliku želju da završim kategoriju vozača i to sam uspio uraditi za kratko vrijeme. Naporno je bilo. Pogotovo za nas sa strane, jer  sam otišao u takav kraj gdje nisu cijenili strance. Ja kad sam otišao u Rijeku, ja sam za Istrijane bio stranac. Onda su stalno govorili zašto nisi u svom kraju, zašto nisi kod kuće. Ali ovdje nije bilo života za nas mlađe. I pretežno, mi svi smo otišli prema Rijeci, u veće gradove”, prisjeća se Božo Lukić

Čika Boži je supruga umrla. Ostala su mu djeca. Na njih je kaže ponosan. Sin mu je podoficir, na grčkom brodu, a kćer je u Zagrebu, živi i radi. Mladi su morali otići odavde, zbori sa sjetom Božo Lukić. Na upit ima li Tribanj-Šibuljina perspektivu, Božo na tren zastane, pa reče:

„Teško. Nemamo svog zastupnika u Općini. Niko nas ne zastupa. Vodu nam obećavaju sto godina. Još to nisu riješili. Onaj ko je uložio u apartmane i da se bavi samo turizmom može dobro zaraditi, ali mora dobro i uložiti. Ja se veoma malo bavim turizmom.  Nije mi potreba, djeca mi pomažu” kaže Božo Lukić  pozdravivši dvojicu Banjalučana sa kojima je nekad skupa radio u Opatiji, Kostić Miću i Pekez Dušana.

Inače, čika Božo je zvonar u crkvi. Naime, tu na samoj obali mora, u Tribanj-Šibuljini  nalazi se Srpska pravoslavna crkva Svetog arhangela Mihaila. Crkva je sagrađena 1865. godine u vrijeme vladike Stefana Kneževića, koji je bio veliki graditelj. Puno parohijskih crkava i parohijskih domova je napravio. I upravo je napravio i ovu crkvu i sazidao je, jer je ovo jedino pravoslavno mjesto koje se nalazi na obali Jadranskog mora, na potezu od Masleničkog mosta do Rijeke, zbori Saša Drča, paroh Zadarski.

Osim crkve Svetog arhangela Mihaila u blizini je i pravoslavna kapela posvećena Svetoj Trojici. Ona je iz 1830. i pored nje se nalazi groblje, na kojem se mještani Tribanj-Šibuljine sahranjuju, dodaje naš sagovornik.

„U Tribanj- Šibuljini se nalazi oko dvadeset i tri doma. Negdje oko četrdesetak žitelja ima. Prije rata su bili svi. Kako je zadnji rat došao, nažalost neki ljudi su se iselili, prodali domove, koje su uglavnom kupovali Česi i Poljaci. Jeftino se prodavalo, zato su ih i kupovali. Ljudi su odavde ponajviše migrirali u Vojvodinu, konkretno u Stanišić. Pola sela je otišlo gore. Inače, oni su bili rodom iznad Velebita. Imali su imanja, starinske kuće. Tu je bila nešto malo, škrta zemlja. Onda su se ovdje spustili uz more i pravili kuće.

Jedan dio odselio se u Ravne Kotare, a jedan dio je ostao ovdje. Do rata su se uglavnom bavili stočarstvom, ali sada su se bazirali na turizam. Napravili su apartmane, ko koliko može” kaže nam, govoreći o životu ovdašnjem, paroh Saša Drča.

Ova crkva danas pripada Drugoj Zadarskoj parohiji. Pokojni mitropolit Nikolaj, 1971. odcijepio ju je od Obrovačke parohije, kojoj je do tada pripadala. Crkva je, tokom svih ovih godina, više puta obnavljana.

„Mojim dolaskom smo obnovili krov, fasadu a posljednje smo radili ikonostas, koji je radila Suzana Parenta iz Islama Grčkog. Sve uz pomoć naroda vjerujućeg. A ovo mjesto je zadesila teška sudbina.  Uoči Svetog Ilije, 1. avgusta 1941. godine, 83 ili 84 ljudi je uvedeno u crkvu i desilo se to što se desilo. Kažu da je jedan dio ljudi prevezen čamcima u Pag, u Slanu i da su tamo bacani u jame. Postojala je ploča, koja je tokom rata razbijena, ali evo našao sam sve dijelove, kompletan tekst pa ćemo to, ako Bog da vratiti” kaže naš sagovornik

U parohiji Zadarskoj je dosta hramova obnovljeno, dodaje paroh Saša Drča. I ne samo u parohiji nego uopšte u eparhiji Dalmatinskoj. Na žalost ima ih nekoliko koje su srušene, do temelja. To je recimo crkva u Karinu Gornjem.  Nadamo se da će se i ona jednom obnoviti. Uz blagoslov vladike Nikodima mnogo toga se obnavlja i freskopiše.

„Ministarstvo kulture izdvaja jedan određen dio sredstava gdje su nama, u parohiji Zadarskoj dosta pomogli. Imamo sa njima lijepu saradnju. I gradonačelnik Starigrad-Paklenice nam je takođe izašao u susret i dosta nam pomogao kada smo radili obnovu hrama Svetog Arhangela Mihaila, ovdje u Tribanj-Šibuljini” kaže paroh Saša Drča, napominjući da vjernici vole svoju crkvu, dođu. Pogotovo na hramovnu slavu ali i na Ognjenu Mariju, tada bude baš dosta ljudi.” kaže na kraju Saša Drča.

I to je priča o malom mjestu  na obali Jadranskog mora, sa crkvicom koja ponosno stoji tu više od 150 godina. O mjestu  koje je u prošlosti jako propatilo, a opet puno poznatih imena iznjedrilo. O mjestu koje i dan danas muči muku s vodom, ali se turizmu ipak posvetilo, o mjestu  gdje je zemlja oduvijek škrta bila, iz kojeg su mještani odlazili ali su se na kraju, uvijek, na svoju rodnu grudu vraćali. I baš zbog toga, tu podno Velebita, na obali sinjeg mora, vijekovima odolijeva Tribanj-Šibuljina.

Odgođen karneval u Riju
Odgođen karneval u Riju
© AD "Glas Srpske" Banja Luka, 2018., ISSN 2303-7385, Sva prava pridržana