Život u sjenci posla

Odavno je poznato da su na zapadu uslovi rada puno bolji nego kod nas. Međutim, kad su takve vijesti počele pristizati iz bližeg ili daljeg regiona, starije sindikalce sa ovog podneblja počeli su da svrbe dlanovi. I to ne zbog eventualnog dobijanja novca u vidu veće plate nego zbog puste želje da bi uskoro mogli manje da rade.

O čemu se zapravo radi? Nije im jasno zašto se naše vlasti stalno hvale kako prepisuju dobre prakse i zakone drugih zemalja, a gotovo po pravilu izbjegavaju kopiranje nečega što bi radnici mogli da vide kao i te kako korisno. Naime, Slovenci su ozakonili sistem u kojem radna snaga koja je pred penziju može da radi manje nego ostali.

Logika kaže da oni ne mogu da privređuju kao svi ostali i zato im ondašnje vlasti izlaze u susret. Naša privreda očigledno nema takav luksuz. Zbog hroničnog nedostatka radne snage na našem tržištu dobro dođe i stara garda koja treba da zapne istim žarom kao i oni sa manje radnog staža u rukama i nogama.

Drugi razlog je taj što se naša ekonomija još ne oslanja na novu tehnologiju. To što se Slovenci hvale da je pilot projekat uspio i da preduzeća u kojima stariji rade manje zapravo imaju veću produktivnost i manji broj zahtjeva za bolovanje, naše poslodavce pretjerano ne interesuje.

Jer, ako bi se priznao takav princip, onda bi morali priznati da je radnik nešto više od broja na platnoj listi. Kod nas je stariji zaposleni i dalje mašina koja se ne smije "gasiti" do penzije.

Sve dok se na radno mjesto gleda kao na puku obavezu, biće nam stran koncept prilagođavanja rada prema životnoj dobi. Ironija je u tome da bi upravo manji napor mogao da produži radni vijek i smanji zdravstvene probleme.

Kod nas se insistira na istom tempu za sve, kao da je svejedno imate li 25 ili 65 godina. A iskusan radnik često nadoknađuje manji fizički tempo boljom organizacijom i predviđanjem problema.

Slovenački primjer pokazuje da socijalna mjera nije trošak, već investicija. Uštede na bolovanjima i greškama čine bilans pozitivnim. Ali to traži viziju i vjeru u zadovoljnog radnika.

Kod nas vizija često znači samo kratkoročnu uštedu. Tako sistem iscrpljuje ljude i sam sebi sječe granu na kojoj sjedi.

Dok drugi uvode fleksibilniji rad, kod nas radnik ostaje zarobljen u obrascima iz prošlog vijeka. Ponekad privatnici uvedu smanjeno radno vrijeme, ali to je izuzetak, a ne pravilo.

Država bi mogla stimulisati takve modele, poslati poruku da radnik nije potrošna roba. Godine nose iskustvo, ali i pravo na prilagođen tempo.

Na kraju ili ćemo i dalje gledati preko plota i diviti se drugima, ili ćemo jednom probati isto i kod nas.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.