Konaković, Helez i japanski poručnik

Japanski poručnik Hiro Onoda imao je jedan neobičan i veliki problem. Nije znao da je rat završen. Skoro 29 godina skrivao se na filipinskom ostrvu Lubang, uvjeren da Drugi svjetski rat još bukti i traje. Nije vjerovao porukama koje su mu govorile suprotno. Za njega je sve to bila neprijateljska propaganda. Tek 1974. godine njegov bivši komandant uspio je da ga ubijedi u to da je misija završena. Onoda je tada izašao pred svijet.

Da je danas kojim slučajem u Sarajevu, pitanje je da li bi uopšte povjerovao da je nešto završeno. Nakon prvih nekoliko političkih emisija vjerovatno bi zaključio da su ga 1974. godine malo požurili.

Ako Denis Bećirović, Željko Komšić, Zukan Helez i Elmedin Konaković godinama govore kao da se iza gotovo svakog političkog spora krije nova opasnost po BiH, čovjek bi lako mogao pomisliti da je 1995. bila samo kratka pauza. Naročito pred izbore. Tada prošlost ponovo postane izuzetno aktuelna, politički protivnici dobiju ozbiljnije etikete, a svaki spor malo više liči na pitanje od životne važnosti.

Građanin pita za platu, a dobije objašnjenje da je država ugrožena. Pita za cijene, dobije istorijski kontekst. Pita za posao, dobije novo upozorenje. Onoda bi, vjerovatno, bio prilično zadovoljan. Najzad je stigao na mjesto gdje se njegova životna filozofija savršeno uklapa u dnevnu politiku.

Samo bi vremenom primijetio jednu neobičnost. Kod njega je postojalo opravdanje što nije znao šta se dešava. Nije imao televiziju, internet, portale ni društvene mreže.

Ovdje ih ima na pretek. Pa ipak, kao da informacija nikako da stigne do onih kojima je najpotrebnija. I svaki put kada se učini da bi politička priča mogla krenuti u nekom drugom pravcu, pojavi se nova "opasnost", novi "istorijski trenutak" i novi razlog da se sve vrati na stare teme.

Možda bi Onoda tu već postao sumnjičav. Ne prema neprijatelju. Prema kalendaru. Jer ako je 2026. godina, a politička retorika ponekad zvuči kao da je neko zaboravio da promijeni datum, onda je možda problem u kalendaru. Ili u onima koji ga čitaju. Nije problem što je jedan japanski poručnik 29 godina vjerovao da se misija nastavlja. Mnogo je zanimljivije kada neko trideset godina poslije Dejtona otkrije da mu je priča o stalnoj opasnosti i dalje najbolji politički alat.

Onoda je svoj nesporazum na kraju riješio. Možda bi neko i sarajevskim političarima mogao pomoći da riješe svoj. Samo što bi poslije toga ostalo jedno neprijatno pitanje. Ako više nema velike opasnosti kojom treba plašiti birače, o čemu će se onda pričati na izborima? To bi, zaista, mogao biti njihov najveći istorijski problem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.