Jednog dana

Surovi početak devedesetih godina, iako je riječ već o prošlom vijeku, i dalje je omča oko vrata BiH proistekle iz tog ratnog vihora.

Potpisivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma prije gotovo 31 godinu mir se konačno vratio, a s njim i nada da će ognjišta opet zasijati.

Kako su godine prolazile običan svijet je popravljao šta je mogao. Neko je gradio iznova. Ko nije mogao, čekao je pomoć, živeći od onoga što je golim rukama mogao da napravi ili nabavi za prvu ruku, nerijetko gledajući kroz najlon umjesto stakla.

Politika i političari su, s druge strane, nastavili bitke. Jedni nastojeći da očuvaju ono što im je Dejton dao, drugi da se domognu veće samostalnosti, a treći da konačno imaju sve pod svojom kontrolom. Što nisu uspjeli u ratu.

U tim previranjima, stalnim i uvijek iznova najvećim krizama te povuci-potegni politikama prolazile su godine, a BiH je redovno zauzimala ona posljednja mjesta na regionalnim, evropskim pa i svjetskim skalama po stepenu napretka, uređenosti sistema, poštovanja prava...

I na to je ovdašnji, onaj prosti i nedužni narod, dobrim dijelom, navikao, kao i na politička prepucavanja koja su odavno zanimljiva njihovim akterima, ali ima i ono nešto što nas dijeli i dijeliće još, izgleda, generacijama. A ono leži u onim devedesetim godinama s početka ovih redova.

Ni u jednom ratu ne padaju ruže s neba. Padaju granate, lete meci i gase se životi na svim stranama u sukobu.

Niko ko govori istinu ne može da ospori da je tokom tih nesrećnih, neki bi rekli i nametnutih, devedesetih godina bilo zločina na svim stranama, ali je daleko manje onih koji to i zaista priznaju, stavljajući pečat žrtve samo na sebe i svoje.

Radije bi da stavljaju etiketu genocida na cijeli jedan dio BiH koji se zove Republika Srpska, bez koje, u suštini, i nema BiH u sadašnjem obliku koji je ovjeren međunarodnim sporazum iza kojeg su stale tadašnje svjetske sile.

Radije bi da genocidnim nazovu čitavu jednu vojsku koja je ustala da brani svoj narod. Jer i Srbi su, gle čuda, narod, a ne treba zaboraviti da je Vojska Srpske u posljednjem ratu formirana posljednja. I to dovoljno govori.

Ali, opet, neki bi radije, možda da se ne muče ponaosob, pa onda neka cijela ta vojska, od prvog do zadnjeg vojnika, bude genocidna jer je to još kao mamac za milost, žal i pomoć.

Sahrana generala Ratka Mladića u Beogradu, na Topčiderskom groblju, tamo gdje počiva i njegova kćerka Ana, podigla je mnoge na noge. I u FBiH, i tamo gdje je reći "Za dom spremni" isto što i "Dobar dan", odnosno tamo gdje se na to tako gleda ili žmiri.

Možda se nisu nadali toj rijeci ljudi koja je došla u prestonicu da isprati na vječni počinak generala za koga vjeruje ili zna da nije kriv za ono šta mu je dosuđeno, uz riječi da će istorija jednog dana dati pravi sud o svemu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.