Skidanje ljage

Hapšenjem Ratka Mladića okončan je jedan težak period istorije, skinuli smo ljagu sa Srbije, svih njenih građana i srpskog naroda gde god da živi.

Ove riječi izgovorio je Boris Tadić sa funkcije predsjednika Srbije 26. maja 2011. godine, u danu kada je u mjestašcetu Lazarevo pored Zrenjanina uhapšen nekadašnji komandant Vojske Republike Srpske.

I sve promašio. Kao što je na kraju i njegova politička karijera završila kao potpuni promašaj.

U Tadićevu odbranu može se iznijeti argument da je prije 15 godina bio u žestokoj zabludi, da su ga navukli zapadni funkcioneri, briselske birokrate i prodavači magle poput Ketrin Ešton koja se obrela u Beogradu, gle slučajnosti, baš istog dana kada je Mladić uhapšen.

Hapšenje generala, smatrao je tada Tadić, širom će Srbiji otvoriti vrata Evropske unije što je, jelte, bio primarni cilj Beograda u tom periodu, a jake riječi poput "skidanja ljage" bile su dodatni začin u procesu dodvoravanja onima koji o otvaranju tih vrata odlučuju.

Nema nikakve sumnje da je Tadić tih dana smatrao da će kompletiranjem saradnje sa Haškim sudom (nekoliko godina ranije uhapšen je i izručen i predsjednik Karadžić) biti stavljena tačka na priče o ratu i posljedicama rata, da će doći do relaksacije odnosa u regionu, da će naše komšije sa kojima silom prilika moramo da živimo u istoj ili susjednoj državi pokazati bar zrno razumijevanja i prestati da zabadaju prste u oči Srbima, da će ovo, da će ono...

I šta se dogodilo?

Jedno veliko ništa.

Prije svega, hapšenje Ratka Mladića te 2011. godine nije ni moglo da posluži za skidanje ljage sa srpskog naroda jer isti taj narod, njegova ogromna većina, ni tada, a tek danas, ne smatra da je general uzrokovao stavljanje bilo kakve ljage na narod, naprotiv.

Za ljagu, a nije da je nema, zasluge nose neki drugi tipovi.

Međutim, ako taj pristup ostavimo po strani, i prihvatimo Tadićev stav da je hapšenje bilo "skidanje ljage" još jednom je logično postaviti pitanje: I šta se dogodilo? Da li je "ljaga" skinuta?

 

"RELAKSACIJA"

 

U danima nakon smrti Ratka Mladića još jednom je potvrđeno da sa stanovišta "relaksacije odnosa u regionu" njegovo hapšenje nije proizvelo nikakav konkretan efekat. Čak suprotno, 15 godina nakon tog čina ti odnosi ne samo da nisu relaksirani, već su mnogo usijaniji nego, na primjer, u prvoj deceniji ovog vijeka. I za to nije odgovoran ni Ratko Mladić, ni Boris Tadić, a ni oni koji danas u političkom smislu predvode srpski narod sa obje strane Drine. Isključivi krivac što do relaksacije nije došlo živi i djeluje najprije u Sarajevu, dijelom u Zagrebu pa na kraju krajeva i u Beogradu gdje svoj otrov prosipaju sljedbenici raznih gruhonjića i inih jahača na leševima kojima tri decenije nakon rata ne dozvoljavaju da nađu svoj smiraj.

Ko dosad nije shvatio da u kontekstu etiketiranja Srba kao jedinih krivaca za svo zlo na području bivše Jugoslavije u prvoj polovini devedestih tim likovima iz Sarajeva, Zagreba i Beograda nikada nije dosta, taj može mirne duše da bude svrstan u kategoriju političkih analfabeta. I njima (analfabetama) je to danas nemoguće objasniti, a za to i nema potrebe. Ta agenda je isuviše pustila korijenje i postala konstanta.

Nikada im, dakle, nije dosta. Nije dosta ni kad Srbija izruči vlastitog bivšeg predsjednika na Vidovdan, nije dosta ni kad Srbi uhapse Karadžića i Mladića, nije dosta ni kad se isti onaj Tadić izvini za sve zločine koje su počinili Srbi, nije dosta ni kad to uradi Tomislav Nikolić, nije dosta ni kad Vučić ode u Potočare i tamo zamalo izgubi glavu, nije dosta ni kad ona nakarada od pravosudne institucije u Hagu osudi srpske optuženike, uključujući i Karadžića i Mladića, na više od 1.300 godina zatvora, istovremeno oslobađajući Gotovinu, Orića i Haradinaja, nije dosta ni kad Valentin Incko nametne zakon koji predviđa verbalni delikt, nije dosta ni kad Sud BiH osudi Srbe na više od 2.000 godine zatvora...

Ne, 15 godina nakon "skidanja ljage" glasovi koji od Srba stalno traže da još gaze po vlastitom dostojanstvu, istoriji, tradiciji, jači su nego te 2011. U međuvremenu su evoluirali i podivljali kreirajući narativ pun laži i podmetanja, pun izmišljotina poput "bijelih traka" i, što je posebno gnusno, inicijativa da pitanja poput stava o zločinu u Srebrenici bude eliminaciono čak i pri sklapanju radnog odnosa u FBiH.

Najgnusnija u nizu tih rabota je teza koju ovih dana plasiraju pojedini autori, kolumnisti i publicisti iz tog najprije federalnog kruga, a koji reakciju "srpskog svijeta" nakon smrti generala Mladića, reakciju koja se prije svega svodi na upućivanje riječi saučešća porodici, na ukazivanje na istorijsku ulogu Vojske Republike Srpske, tumači na potpuno pogrešan i iščašen način. Takvi, naime, tvrde da Srbi ovih dana žale za Mladićem isključivo zbog toga što je on tokom rata činio zločine, ubijao, silovao, protjerivao. Žal zbog smrti po njima je slavljenje zločina.

 

TO NISU GLUPOSTI

 

Naivno bi bilo takav pristup nazvati glupostima. Nisu gluposti, niti je slučajno. Takve teze su dio većeg projekta stalne dehumanizacije Srba i etiketiranja, svrstavanja u rang nacista. Sadržaj tog projekta su i podvale kao što je bila rezolucija o Srebrenici u Ujedinjenim nacijama, takođe još jedan dokaz da je Tadić onomad debelo promašio pričajući o skidanju ljage.

Većina patriotsko nastrojenih medija sa srpskim predznakom proteklih dana izvještavala je o smrti generala Mladića prilično vodeći računa o događajima sa kojima je povezan, imajući na umu da se o njegovoj ulozi može govoriti bez primjesa glorifikacije, ali i bez olajavanja, ponižavanja, uz ukazivanje na najvažniju činjenicu – Ratko Mladić je bio na čelu vojske koja je 50 godina nakon prvog na ovom prostoru spriječila drugi Jasenovac.

Istorija mu je namijenila tu ulogu, a na njegovom mjestu je mogao biti i neko drugi, ali to ne znači da bi radio drugačije. Ako običan građanin Banjaluke, Bijeljine ili Kalinovika kaže da je za njega Mladić heroj, ne govori to zbog toga što slavi jer su u ratu stradali Bošnjaci već isključivo zato što smatra da je Mladić zaslužan što je taj obični građanin, usput i Srbin, danas živ. I to više nijedan Srbin ne treba nikome da objašnjava niti da se pravda.

Proteklih 15 godina otkako je Boris Tadić najavio skidanje ljage dovoljno je dug period da budu izvedeni neki zaključci i smjernice za budućnost. Srbi, prije svega Srbi u BiH, nemaju više nikakvu potrebu, a naročito ne obavezu da se bilo kome izvinjavaju, da bilo koga tetoše, da ponižavaju sebe, i pojedinačno i kolektivno, da gaze vlastitu prošlost, a naročito ne da se bilo kome dodvoravaju. Nemaju ni potrebu ni obavezu, jer oni koji su trebalo da budu saučesnici u tom famoznom "skidanju ljage" za ovih 15 godina nisu učinili nikakav sličan korak.

Jer ovdje svi i svako ima neku ljagu, razlika je samo u tome od koga traže da je skida.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.