Život u ime naroda

Čini mi se da sam već negdje napisao da su dva književna žanra najviše demokratizovana dubokom penetracijom interneta u sve pore čovječanstva putopis i nekrolog. Svi pišu putopise, ako ništa kao kratke komentare svojih fotki na "Instagramu" i svi pišu nekrologe, ako ništa u formi tviteraške doskočice "RIP legendo".

Ima, naravno, nekrologa i nekrologa, a možda je najveća razlika da li autor uspomeni na preminulog prilazi iz lične ili iz društvene perspektive. Nekada je to forma lirskog eseja, a nekad sociološke publicistike. Ponekad se, naravno, te dvije perspektive mogu i unekoliko spojiti. To se najčešće dešava kad postoji jaka lična veza sa osobom koja je, opet, realno bila šire društveno značajna.

Takve je tekstove teško pisati jer nije svejedno šta će da pretegne. Nekad ne želiš "privatizaciju", a nekad opet ne želiš "aproprijaciju". Nekad zapravo ne želiš ni jedno ni drugo. Nekad, kako kažu stihovi famoznog narodnjačkog hita, više kaže ćutanje. (U nastavku, "Imali smo nismo znali šta smo imali" može u trenu od ljubavnog refrena postati opis osjećanja bivših Jugoslovena prema bivšoj zemlji.)

MONODRAME

Digresija: Najveći fenomen savremenog srpskog pozorišta unazad nekoliko godina je monodrama "Knjiga o Milutinu" u kojoj lika iz naslova maestralno tumači Nenad Jezdić. Radi se, naravno, o dramatizaciji istoimenog romana Danka Popovića iz osamdesetih godina prošlog vijeka. Ta je knjiga u to vrijeme bila bestseler fenomen, a i ovovremena monodrama je fenomen srodne vrste.

Naime, radi se o jedinoj predstavi iz srpskog pozorišnog života u posljednjih desetak godina koja se redovno i često igra, a za koju čak i jako zainteresovani ljudi teško pronalaze ulaznice. Predstava se igra na sceni "Zvezdara" teatra. Ova kuća počinje prodaju karata za upravo započeti mjesec tačno u ponoć prvog dana tog mjeseca, onlajn, naravno.

Priča se da karata za "Milutina" nestane u prvih pet-deset-petnaest minuta. Ima i "tapkaroša", kao nekad pred bioskopima. Kao i svaki fenomen, i ova predstava je postala tema kafanskih razgovora. U jednom takvom razgovoru sam rekao da u sinhronijskom kontekstu, "Knjiga o Milutinu" možda nema presedana, ali da dijahronijski gledano postoji monodrama od prije taman pola vijeka i još malo više koja je mnogo veći fenomen i čijoj se gledanosti (i slušanosti) Jezdić ne može ni približiti, pa da svog "Milutina" igra čak još godinama i decenijama. Mislio sam, naravno, na "Oj, živote" ovih dana preminulog Josipa Pejakovića. 

ZAVIČAJ

Ko zna kakav je fenomen bio "Oj, živote" - zna, ko ne zna, bojim se da mu je uzalud pričati. Pejaković je svoju monodramu odigrao više od tri hiljade puta po prepunim dvoranama širom nekadašnje Jugoslavije i našeg dijasporskog svijeta. Sulejman Kupusović je za TV Sarajevo snimio neobično popularnu televizijsku adaptaciju, dok se LP ploča "Oj živote" prodavala u desetinama, a možda i stotinama hiljada primjeraka.

U vrijeme mog djetinjstva zenit njene popularnosti je već prošao, ali zahvaljujući njoj cijela je velika Jugoslavija znala ko je Josip Pejaković. A on ne samo što je bio rođeni Travničanin, kao moj otac, nego se i rodio iste godine kao moj otac. Bili su zemljaci, bili su generacija i bili su drugovi iz djetinjstva. Otuda ja više i ne znam jesam li prije čuo za Josipa Pejakovića ili sam prije sreo tatinog druga Conju.

Veliki glumac je tada već živio u Sarajevu, ali je bukvalno u mojoj zgradi imao bliske članove porodice pa mi je često bivao u komšiluku. Bilo je nečeg djetinjski zavodljivog da svako malo u dvije-tri centralne gradske ulice srećeš Josipa Pejakovića i Seida Memića Vajtu. Kako je vrijeme prolazilo, postajao sam sve svjesniji da je Pejaković glumac mnogo šireg dijapazona od svog paradigmatskog monodramskog lika. A kad je đavo odnio šalu, logično je da se Pejaković skupa sa Kusturicom, Bregovićem i ekipom našao u Markovićevim Reformistima dok se pokušavalo spasiti što se spasiti da.

Danas je lako reći da je taj pokušaj slavno propao, no kako reče, po mnogima, najveći pisac dvadesetog vijeka džentlmen se svakako po pravilu bori za unaprijed izgubljenu stvar. 

ISTA BOLjKA

Kusturica se od svog prijatelja oprostio kratkim toplim nekrologom u kojem, između ostalog, stoji: "Iako se dugo nismo videli, patili smo od iste boljke, izgubili tlo pod nogama kada je nestala država u kojoj smo nastali. Sve što se učitalo u poslednjih nekoliko decenija ravno je muci sa vremenom. Nesnalaženje sa novim pravilima, gubeći tlo pod nogama, ponekad bi dreknuli upozoravajući, dernjali se onim istim glasovima koje smo izgovarali kada je bilo jasno da Jugoslavije nikada više neće biti.

Bez obzira na tumačenja i sklonosti razvijene tokom poslednjih trideset godina, šta god ko mislio, kako god gledao na budućnost republika bivše Jugoslavije, stanje je došlo do potrebe za dezinfekcijom, kako bi ih sada već pokojni Pejaković, jednom prilikom, nazvao šest novonastalih septičkih jama". Među ljudima koji su ostali u Sarajevu, a bile su nesporne prijeratne svejugoslovenske kulturne ikone Pejaković je možda i jedini koji o Kusturici ružne riječi nije rekao. I ne samo to, znao je otići do Andrićgrada, čini mi se da je bio tu i onih prvih dana oko vidovdanskog svečanog otvaranja. Javno je govorio da želi dovesti Kusturicu u Sarajevo, da skupa prošetaju gradom.

Nije se desilo jer u Sarajevu u vezi s tim praktično da nije imao istomišljenika. Od Pejakovića se s poštovanjem oprostila i masa onih koji o Kusturici misle sve najgore. I tu se vidi njegova veličina. Kao prije nekoliko godina kad je umro Arsen Dedić u žaljenju su se ujedinili ljudi koji se ni oko čega drugog ne bi ujedinili.

Istini za volju, među onima koji oplakuju Josipa Pejakovića postoje razlike u interpretaciji na šta on misli kad kaže "Bosna", odnosno misli li na zemlju ili na državu. Moglo bi se, mislim, i tekstološki i biografski dokazati da je Pejakovićeva Bosna bila i ostala zemlja, geografija, mentalitet i karakter, a ne administracija i stolica u Ujedinjenim nacijama. Uostalom, bio je uvjereni Jugosloven, svjestan da je to bio najbolji okvir za Bosnu i Hercegovinu.

Od "On meni nema Bosne" do "U ime naroda", nastupao je u ime i glasom običnog svijeta, svih vjera i etnija, a nikada u ime političkih elita, ovih ili onih. Bosna koju je on sanjao bila je Bosna za sve. S njegovim odlaskom te Bosne ostaje mnogo manje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.