Život nema cijenu

Vijest da je vozač autobusa, koji se prevrnuo kod Sremske Mitrovice, vozio brzinom od 120 kilometara na sat, i to u sedamdesetoj godini života, s pravom je uznemirila javnost s obje strane Drine. U toj tragediji nije zastrašujuća samo brzina, nego i činjenica da čovjek te životne dobi uopšte sjeda za volan javnog prevoza. A to, nažalost, nije izolovan slučaj. I kod nas je sve češće da autobuse voze ljudi koji su odavno bili zreli za penziju, ali su, zbog nedostatka radne snage, postali nužnost sistema koji puca po šavovima.

Istina je da ti ljudi nisu krivi. Većini je pružena prilika da produže radni vijek i tako popune kućni budžet, ali odgovornost za ovakav haos leži isključivo na poslodavcima. Mlađe su pustili da odu, jer im nisu željeli ponuditi pristojne plate i uslove rada, opravdavajući se krizom, porezima i "tržišnim uslovima". U stvarnosti, sve se svodi na što veći prihod i što manji rashod, a posljedica takvog pristupa je potpuno urušavanje standarda i bezbjednosti.

Da je sistem pred pucanjem, najbolje pokazuju svakodnevni prizori iz gradskog prevoza. Nije rijetkost da u Banjaluci pokvarena vrata prikliješte putnika, niti da se ljudi zimi voze satima u autobusima kroz koje probija hladnoća, jer se vrata ili prozori ne mogu zatvoriti. Naizgled sitnice, ali one najbolje pokazuju u kakvom su stanju vozila koja prevoze stanovništvo. Podaci policije govore još glasnije, od početka godine iz saobraćaja je u Srpskoj isključeno čak 23 vozila koja prevoze učenike zbog tehničke neispravnosti. A nije riječ o sitnim kvarovima kod autobusa, koji su u prosjeku stari 17 godina. Ta ista vozila su u zemljama Evropske unije već odavno završila svoj vijek upotrebe i onda pronašla "novi život" na našim putevima.

Zato je krajnje vrijeme da se stvari postave na svoje mjesto. Bezbjednost putnika mora biti iznad svega, a posebno kada je riječ o prevozu djece. Potrebne su češće i detaljnije kontrole tehničke ispravnosti svih vozila, kao i zdravstvenog stanja vozača, bez ikakvih izuzetaka. Vozila koja ne ispunjavaju propisane uslove moraju biti momentalno isključena iz saobraćaja, a prevoznicima, koji ponove prekršaj, treba trajno oduzeti dozvolu za rad. Kazne moraju biti drastičnije, a nadzor rigorozniji, jer je to jedini način da se spriječe nove tragedije.

Javni prevoz nije luksuz, nego potreba. I zato mora biti organizovan, siguran i pod stalnim nadzorom nadležnih organa. Dok se to ne desi, vozićemo se u autobusima starim dvadeset godina, s vozačima u sedmoj, pa čak i osmoj deceniji života, te se nadati da ćemo stići živi na odredište. A to nije sistem, to je rizik s previše nepoznatih. Život, ipak, nema cijenu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.