Zemlja između tri vizije i jednog stranca

Bosna i Hercegovina već tri decenije živi unutrašnji život koji više podsjeća na sukob nepomirljivih ideologija nego na izgradnju zajedničke države. U toj složenoj igri simbola i moći isprepleli su se bošnjački nacionalni projekat stvaranja bosanske nacije, srpska borba za očuvanje Republike Srpske i hrvatsko nastojanje da se izbori stvarna ravnopravnost. Između te tri vizije i svrhe političke borbe stoji silueta stranog faktora - političkog Zapada, koji je sve vrijeme usmjeravao i usklađivao okvire mogućeg, navodeći vodotoke na svoje geopolitičke vodenice.

Krajem prošlog vijeka zapadni centri moći su u BiH uspostavili eksperiment: državu koja će, pod zaštitom NATO-a i liberalne ideologije, postepeno ugušiti ono što se doživljavalo kao "proruski faktor" i preoblikovati ga u lojalnog saveznika Zapada. Vjerovalo se da će srpska politička ideja u miru vremenom izgubiti svoj "pravoslavni dah" i pasti pred obećanjima Evrope, a da će jedini slovenski muslimani - Bošnjaci postati bastion novih "evropskih vrijednosti". Hrvatima je ostavljena uloga sporednog igrača, uvijek nedovoljno zadovoljnog.

Međutim, tri decenije kasnije, umjesto harmonije dobili smo produbljeni jaz. Umjesto zajedništva i univerzalnih vrijednosti nastavljena je beskrupulozna borba između postojećih ideologija. BiH nije postala zemlja pomirenja i međusobne empatije, već pozornica stalnih sudara koji varniče i prijete da izazovu požar.

Stranac - "Bog" spornog legitimiteta

Poseban simbol sadašnjeg trenutka postao je Kristijan Šmit, čiji izbor za visokog predstavnika u BiH nikada nije potvrđen u Savjetu bezbjednosti UN. U uslovima normalnog funkcionisanja međunarodnog prava i neselektivnog pristupa on nikada ne bi mogao da dođe u BiH u tom kapacitetu. Ali postavljanje prava sile od strane političkog Zapada ispred međunarodnog prava dovelo je Šmita u BiH i postavilo ga u moćniju poziciju nego što su imali i njegovi legitimni prethodnici.

Iako nelegitiman, on postaje ne samo sudija između ideologija, već i zakonodavac i ustavotvorac jedne suverene države - članice Ujedinjenih nacija. Njegove odluke se de facto poštuju, jer institucije i akteri u BiH, htjeli to ili ne, nemaju instrumente da ih ignorišu i izbjegnu. Posljedica takve pozicije jeste da, uz njegovu pomoć, bošnjačka ideologija sudi i presuđuje srpskoj. Čini se da u BiH, prvi put poslije rata, jedan narod pobjeđuje, a drugi doživljava poraz.

A dejtonska BiH je zamišljena kao država u kojoj narodi neće raditi jedni protiv drugih, već će strpljivo, putem civilizovanog dijaloga, tragati za rješenjima koja su u interesu svih. Poraz jednog naroda ne može donijeti sreću drugom, bez obzira na to koliko veličanstvena njegova pobjeda u jednom trenutku izgledala. Bosna i Hercegovina mora da bude samo ono što je u interesu i po mjeri svih njenih naroda.

Ništa nije toliko ogolilo taj paradoks kao pitanje državne imovine. Bošnjačka strana traži da sve pripadne BiH, dok se Republika Srpska drži Ustava, u kojem je jasno definisano da imovina pripada entitetima. Sudbina tog spora prijeti da dođe u ruke Kristijana "Kovača", koji bi, nesporno, umjesto nakovanja pod čekić stavio srpske nacionalne interese.

Zbog pitanja imovine osmišljen je i realizovan sudski proces protiv predsjednika Republike Srpske, za koga se procijenilo da je glavna politička prepreka u realizaciji zamisli u vezi sa imovinom.

Hram ili pozornica?

Suočena s pritiscima, u traganju za otporom političkom nasilju, vlast u Republici Srpskoj suviše često poseže za Narodnom skupštinom Republike Srpske. To proizvodi novu opasnost: ako se unaprijed zna da odluke koje se donose neće biti sprovedene, onda je najviša institucija pretvorena u scenu političkog teatra.

A Narodna skupština nije obična institucija. Ona je simbol istorijskog prava, mukotrpno izborenog kroz vjekovnu borbu za slobodu. Svaka rezolucija usvojena kao prazna prijetnja umanjuje njenu svetinju, kredibilitete i dignitet. Narodna skupština mora ostati mjesto gdje se ne blefira, već gdje se istrajava do kraja. Ona mora biti hram u kojem odluke imaju težinu zakletve i zavjetnu dužinu trajanja.

Nijedna institucija Republike Srpske ne smije biti dekor u predstavi za javnost, već mjesto ozbiljne politike i istrajnosti.

Politička zamka

Pred Republikom Srpskom su vanredni izbori za predsjednika i referendum na kojem će građani imati priliku da jednim odgovorom odgovore na tri pitanja:

"Da li prihvatate odluke neizabranog stranca Kristijana Šmita i presude neustavnog Suda BiH izrečene protiv predsjednika Republike Srpske, kao i odluku CIK-a o oduzimanju mandata predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku?"

Međutim, način na koji su pitanja formulisana izaziva sumnju u legitimitet i ozbiljnost samog procesa izjašnjavanja. Sva tri pitanja već u sebi nose sugestivne odgovore. Kada se u samom pitanju kaže "neizabrani stranac" ili kada se Sud BiH unaprijed naziva "neustavnim", građaninu se ne ostavlja prostor za slobodno promišljanje, već ga postavlja u poziciju obavezne podrške uplašenom kreatoru pitanja. U naučnoj metodologiji to se naziva nekorektnim oblikovanjem, a u politici - manipulacijom.

Pored toga posljednje pitanje već je postalo suvišno. Prihvatanjem učešća na prijevremenim izborima za predsjednika Republike Srpske faktički je priznata odluka CIK-a o oduzimanju mandata Miloradu Dodiku.

Pravi izazov za Republiku Srpsku jeste kako u odbrani institucija i nacionalnog interesa izaći izvan okvira jedne ličnosti. Ukoliko svaki korak bude doživljen kao političko spašavanje Milorada Dodika, onda će i ono što je odbrana kolektivnih prava izgledati kao zaštita jednog čovjeka i njegove partije.

Zato je važno redefinisati referendumska pitanja u jedno, koje će obuhvatiti suštinu:

"Da li građani Republike Srpske prihvataju intervencionizam stranaca?"

Ovo pitanje podrazumijeva ne samo intervenciju visokog predstavnika, već i aktivnosti stranaca u Ustavnom sudu BiH, angažovanje mnogih ambasadora u BiH i sve druge oblike miješanja u unutrašnje stvari zajedničke nam države. To je formulacija koja bi mogla okupiti sve - i vlast i opoziciju, i one koji podržavaju Dodika i one koji mu se protive. U suprotnom, najavljeni referendum ostaje zarobljen u uskom partijskom okviru.

Referendum mora biti izraz volje naroda, a ne partijska zamka.

Istorija Balkana uči nas da nijedna ljudska sila, ma koliko moćna, nije uspjela trajno odrediti sudbinu ovog prostora. Njihove odluke izgledale su jake u trenutku, ali slabe u vremenu. Ono što opstaje jeste unutrašnja odlučnost naroda da sam sebi određuje i zakone, i vlast koja će ih realizovati, i sudije koje će odlučivati o pravičnosti. To istorijsko pravo Srbi su oduvijek zvali slobodom. To je pravo na mogućnost izbora između dobra i zla, koju Srbi nikada neće prepustiti "probranim" vladarima svijeta.

Republika Srpska, ako želi da sačuva svoje institucije (i imovinu), mora plebiscitarno da se odredi prema stranom intervencionizmu. To mora biti viđeno kao snažna poruka srpskog naroda u BiH upućena i domaćim i međunarodnim političkim subjektima. Ali Republika Srpska mora da pronađe i efikasne instrumente da iznutra očisti vlastite institucije od negativnih pojavnih oblika partokratije kao aktuelnog preovlađujućeg oblika vladavine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.