Zdravlje privilegija bogatih

Izgleda da je neko zaključio da je solidarnost u zdravstvu zastarjeli model, pa je red da se pređe na tržišni princip. Taj novi model je jednostavan, transparentan i, što je najvažnije, finansijski "održiv" - koliko para, toliko zdravlja.

Ukidanjem gornje granice participacije briše se posljednji trag zaštite za građane. Onih 370 KM koje su barem simbolično značile da sistem ima granicu i da štiti običan puk. Sada te mjere više nema.

Time se, onako nenametljivo, odustaje i od ustavnog principa da liječenje treba biti dostupno svima pod jednakim uslovima. U praksi to znači da će neko kome život zavisi od operacije vrijedne nekoliko hiljada maraka prvo morati dokazati da ima dovoljno da plati. 

Ostali će, po svemu sudeći, morati biti strpljivi ili kreativni.

Poruka u zakonu je pažljivo upakovana i glasi "zdravlje je dostupno svima", ali samo pod uslovom da si ga mogu priuštiti. Kada se zakonski tekst prevede na stvarnost, ispada da bolest postaje dugoročna finansijska obaveza, a zdravstvena zaštita privilegija bogatih.

Poseban "napredak" je uvođenje procentualne participacije, pa se više ne zna gdje prestaje liječenje, a počinje finansijska izdržljivost pacijenta. Hronični bolesnici, koji su do sada bar imali sigurnosni plafon, dobijaju priliku da postanu stalni finansijeri zdravstvenog sistema. Što si bolesniji više plaćaš, a ako nemaš, uvijek možeš da umreš! 

Zato taj sistem nudi i prateći paket usluga, a to su liste čekanja duge mjesecima, redovi u ambulantama koji testiraju strpljenje više nego zdravlje te aparati koji su češće u kvaru nego u funkciji. Dodatni sloj pravde dolazi kroz ideju da pravo na zdravstvenu zaštitu zavisi od uplate doprinosa poslodavca. Da nije apsurdno, bilo bi smiješno rješenje po kojem radnik, ako mu poslodavac nije platio doprinose, može naknadno tražiti refundaciju troškova od njega. Istovremeno, "gazdama" se ostavlja dovoljno prostora da doprinose ne plate bez ozbiljnih posljedica. 

Jedan fin, uravnotežen sistem po kojem se jedni liječe pa potražuju, a drugi odlučuju da li će uopšte platiti obaveze i to bez straha od kazne.
U cijeloj priči gazi se i Ustav Srpske koji garantuje pravo na zdravstvenu zaštitu svima pod jednakim uslovima. Evropska konvencija o ljudskim pravima insistira na principima jednakosti i nediskriminacije u pristupu osnovnim pravima. Ako cijena liječenja postane prepreka koju prosječan građanin ne može preći, onda zdravstvena zaštita formalno postoji, ali suštinski prestaje biti dostupna svima. 

Zvanično, sve se radi radi "održivosti zdravstvenog sistema". On će vjerovatno i biti održiv, ali za koga. Na kraju ostaje utisak da cilj reforme zdravstva nije da bi bilo pravednije, nego efikasnije u zatvaranju finansijskih rupa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.